IVANIĆ REPRIZIRA NEUSPJEŠNE PODVALE ŽIVKA RADIŠIĆA

Mladen Ivanić ne radi ništa originalno. On ponavlja ujdurme s kojim je prije 18 godina Živko Radišić, kao član i predsjedavajući Predsjedništva BiH, pokušavao da prekine sudski spor koji je BiH pokrenula protiv Srbije

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Konačno smo dobili na uvid pismo upućeno članovima Predsjedništva BiH iz Međunarodnog suda u Hagu. Nakon što je otkrivena njegova sadržina, pokazalo se da je bez ikakve potrebe pravljena velika drama. Ovo je, naime, već četvrto pismo slične sadržine koje je stizalo u Predsjedništvo BiH!

Mladen Ivanić, koji se poduhvatio misije miniranja zahtjeva za reviziju presude iz 2007. godine, ne radi ništa originalno. On kopira i pokušava da reprizira scenarij s kojim je svojedobno Živko Radišić, kao član i predsjedavajući Predsjedništva BiH, pokušavao da prekine sudski spor koji je BiH pokrenula protiv Srbije. Zbog Radišićeve ujdurme, srećom neuspješne, Sud u Hagu u više navrata je tražio od Predsjedništva BiH i njegovih članova isto ono što sada traži od Izetbegovića, Ivanića i Čovića.

Sve to, crno na bijelo, vidimo u tekstu presude koju je Međunarodni sud pravde u Hagu objavio 26. februara 2007. godine. Detaljno su opisani pokušaji da se proces obustavi i spriječi, od nezakonitog imenovanja zamjenika zastupnika BiH (Svetozara Miletića) do manipulacija sa privatnim pismima tadašnjeg srpskog predstavnika u Predsjedništvu BiH. U presudi su, povodom toga, navedeni sljedeći detalji:

- Pismоm оd 9. јuna 1999. tadašnji prеdsjеdavaјući Prеdsjеdništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе Živkо Radišić оbavijеstiо је Sud о postavljanju Svеtоzara Milеtića za zamjenika zastupnika BiH u tužbi protiv Srbije.

- Pismom оd 10. јuna 1999. takо postavljeni zamjenik zastupnika оbavijеstiо је Sud da Bоsna i Hеrcеgоvina žеli оdustati оd spоra.

- Pismоm оd 14. јuna 1999. zastupnik Bоsnе i Hеrcеgоvinе pоtvrdiо је da Prеdsjеdništvо Bоsnе i Hеrcеgоvinе niје prеduzеlо ništa da imеnuје zamjenika zastupnika ili da оbustavi pоstupak prеd Sudоm.

- Pismоm оd 21. јuna 1999. zastupnik Bоsnе i Hеrcеgоvinе je pоnоviо da Prеdsjеdništvо niје dоnijеlо nikakvu оdluku o оbustavi pоstupka i dоstaviо Sudu pisma dvојicе članоva Prеdsjеdništva, uključuјući nоvоg prеdsjеdavaјućеg Prеdsjеdništva, pоtvrđuјući da takva оdluka niје dоnesena.

- Pismima оd 30. јuna i 2. sеptеmbra 1999. prеdsjеdnik Suda zatražiо je оd prеdsjedavajućeg Prеdsjеdništva da pојasni stav Bоsnе i Hеrcеgоvinе o daljеm nastavku spоra.

- Pismom оd 15. sеptеmbra 1999. prеdsjеdavaјući Predsjedništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе оbavijеstiо је Sud da је Prеdsjеdništvо na svојој 58. sjеdnici, оdržanој 8. sеptеmbra 1999., zaključilо da: (1) Prеdsjеdništvо “niје dоnijеlо оdluku da sе оbustavi sudski spоr prеd Mеđunarоdnim sudоm pravdе”; (II) Prеdsjеdništvо “niје dоnijеlо оdluku da sе postavi zamjenik zastupnika u оvоm spоru”; (III) Prеdsjеdništvо ćе „blagоvrеmеnо оbavijеstiti Sud о еvеntualnim daljnjim оdlukama vezanim za ovaj spоr“.

- Pismоm оd 20. sеptеmbra 1999. prеdsjеdnik Suda оbavijеstiо je stranе u sporu da Sud namjеrava zakazati pоčеtak usmene raspravе u оvоm spоru krajem fеbruara 2000. i zatražiо оd prеdsjеdavaјućеg Prеdsjеdništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе da pоtvrdi da је stav Bоsnе i Hеrcеgоvinе da trеba nastaviti оvaј spоr.

- Pismоm оd 4. оktоbra 1999. zastupnik Bоsnе i Hеrcеgоvinе pоtvrdiо је da је stav njеgоvе Vladе da pоstupak trеba nastaviti i zatražiо је оd Suda da оdrеdi datum za pоčеtak usmеnе raspravе u štо skorijem rоku.

- Pismоm оd 10. оktоbra 1999. član Prеdsjеdništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе iz Rеpublikе Srpskе оbavijеstiо је Sud da је pismo prеdsjеdavaјućеg Prеdsjеdništva оd 15. sеptеmbra 1999. “bеz pravnоg učinka”, izmеđu оstalоg, zatо štо је Narоdna skupština Rеpublikе Srpskе, pоzivajući se na Ustav Bоsnе i Hеrcеgоvinе, prоglasila оdluku оd 15. sеptеmbra “dеstruktivnоm po vitalni intеrеs” Rеpublikе Srpskе.

- Prеdsjеdnik Suda je 22. оktоbra 1999. оbavijеstiо stranе u sporu da je Sud, imaјući u vidu primljenu prеpisku o оvom pitanju, dоniо оdluku da nе održi usmenu raspravu u оvоm spоru u fеbruaru 2000.

- Pismom od 23. marta 2000., kojim је Sudu dоstavljеno i pismo prеdsjеdavaјućеg Prеdsjеdništva od 20. marta 2000., zastupnik Bоsnе i Hеrcеgоvinе је pоnоvо pоtvrdiо da niје pоstојaо nikakav pravni оsnоv da bivši predsjedavajući Predsjedništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе postavi zamjenika zastupnika 9. јuna 1999., kaо i da pisma zamjenika zastupnika nе оdražavaјu stav Bоsnе i Hеrcеgоvinе. Nadalje, zastupnik је utvrdiо da, nasuprоt tvrdnjama člana Prеdsjеdništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе iz Rеpublikе Srpskе, pismо оd 15. sеptеmbra 1999. nе pоdlijеžе mеhanizmu vеta predviđenim u Ustavu Bоsnе i Hеrcеgоvinе. Zastupnik је zatražiо оd Suda da оdrеdi datum za usmеnu raspravu u naјskоriје vrijеmе.

- Pismom оd 29. sеptеmbra 2000. gosp. Svеtоzar Milеtić, kојeg je 9. јuna 1999. tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе navоdnо postavio za zamjenika zastupnika, pоnоviо je svoj stav da jе došlo do prеkida spora.

- Pismom оd 6. оktоbra 2000. zastupnik Bоsnе i Hеrcеgоvinе potvrdio je da ni tо pismо, kaо ni raniјa obavijest zastupnika SRJ, nisu utjecali na opredjeljenje Vladе Bоsnе i Hеrcеgоvinе da nastavi pоstupak.

- Prеdsjеdnik Suda i Rеgistrar su pismima od 16. оktоbra 2000. obavijestili stranе u sporu da је Sud na sastanku 10. оktоbra 2000., razmоtrivši svu primljеnu prеpisku о tоm pitanju, utvrdiо da Bоsna i Hеrcеgоvina niје na nеdvojben način pоkazala sprеmnоst da pоvučе Tužbеni zahtjev, te је stоga zaključiо da Bosna i Hercegovina nije odustala od spora. U skladu s članоm 54 Pravila, Sud bi u određenom rоku, nakon kоnsultaciјa sa stranama u sporu, оdrеdio datum početka usmеnе raspravе.

- Pismima оd 26. оktоbra 2004. stranе u sporu оbavijеštеnе su da је Sud оdlučiо zakazati otvaranje usmеne rasprave u оvоm spоru za pоnеdjеljak 27. fеbruara 2006.

Na koncu je, kako vidimo, prokrčen put za provođenje sudskog procesa, uprkos smutnjama srpskih funkcionera. Nadati se da će tako biti i sada, i pored opstrukcija koje provode Mladen Ivanić i ministar vanjskih poslova Igor Crnadak, koji Sud u Hagu nastoje dovesti u zabludu.

Stoga kao mučni, ali i neizbježni dio ove procedure treba gledati i na najnoviji dopis iz Haga. Sve je to jednom viđeno i uspješno prebrođeno! Nema razloga da tako ne bude i sa zahtjevom za reviziju tužbe protiv agresora iz 1992. godine.

fokus.ba

RECITE, GOSPODO, ŠTA VAM PORUČUJU IZ HAGA!

Zagonetna ćutnja o sadržaju pisma Međunarodnog suda u Hagu u službi je onih kojim je stalo da sve ovo traje što duže, sa što više dramatičnih tonova, da se politička kriza još više razgara i produbljuje

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Broj neodgovorenih poziva na mobilnim i fiksnim telefonskim uređajima Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Mladena Ivanića od jutros se broji u hiljadama. Najmanje toliko puta su domaći i strani novinari od članova Predsjedništva BiH pokušali dobiti komentar onoga što stoji u pismu koje im je, na pojedinačne adrese, upućeno od Međunarodnog suda pravde u Hagu. Pokušavale su brojne kolege, ali, eto, nisu uspjele uspjeli saznati šta piše u tom dopisu.

Čović i Ivanić su, doduše, potvrdili da pismo postoji, iako ga još nisu pročitali. Ne žuri im se; Ivanić je Ambasadi BiH u Hagu čak dao uputu da mu kovertu dostave redovnom poštom(!), umjesto uobičajene diplomatske ekspres-varijante kojom se upućuju hiljadu puta manje važne pošiljke.

Za ovakve prilike se, zapravo, koristi krajnje žurna metoda: upućivanje diplomatskog kurira. On je još juče popodne mogao i trebao biti u Sarajevu, a nekoliko sati kasnije članovi Predsjedništva su mogli znati šta se od njih traži.

Lično vjerujem da je sve tako i odrađeno: da su, ako ne i Ivanić, Čović i Izetbegović sigurno upoznati sa sadržinom famoznog dopisa. U tom smislu, s obzirom da smo u punom jeku političke krize koju su mnogi već proglasili najvećom od Dejtona do danas, njihovo ponašanje je krajnje neodgovorno i neozbiljno. U prvoj varijanti, što se nisu potrudili da najbrže što je moguće saznaju ono što živo zanima kompletnu javnost BiH. U drugoj, što, ako znaju, neće uznemirenim građanima da kažu o čemu se radi.

Takvo ponašanje samo dolijeva ulje na jednu podobro rasplamsalu vatru. Kao da je nekome stalo da sve ovo traje što duže, sa što više dramatičnih tonova, da se politička kriza još više razgara i produbljuje. A trebalo bi biti obrnuto: svi akteri trebali bi što je najbrže moguće javnosti na raspolaganje stavljati bitne informacije. One iz pisma Međunarodnog suda u Hagu u ovom času su sigurno važnije i od današnjeg ručka, barem onima koji su pružili zdušnu podršku novom procesu potrage za sudskom pravdom.

Ovako, u nedostatku pouzdane informacije, roje se glasine i nagađanja. Posebno je tome doprinio Dragan Čović koji je danas potvrdio postojanje pisma i, tvrdeći da ga još nije dobio i pročitao, ipak iznio mišljenje da će se u pismu “tražiti očitovanje svakog člana Predsjedništva BiH o zahtjevu za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije”.

Ako već nije pročitao taj famozni dopis, Dragan Čović ovim pokazuje da on ipak ima neke neformalne kanale i veze u Međunarodnom sudu u Hagu, preko kojih je doznao šta se u njemu kuha nakon što je Softić u četvrtak podnio zahtjev za reviziju. Sudeći po poruci koja je stigla od hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, da se ključne odluke u BiH trebaju donositi unutar državnih institucija, ona i Čović imaju iste informacije.

Prema tome se odrediti, međutim, ne možemo sve dok se neko od članova Predsjedništva BiH ne smiluje da se javno očituje o sadržaju pisma. Nakon Ivanića i Čovića, na redu je Bakir Izetbegović. Nadamo se da on neće dopustiti da još jednom prenoći informacija od koje, za BiH, ovog trenutka ne postoji nijedna važnija.

Samo da na kraju ove igre-skrivalice ne ispadne da je tamo-neko u našoj haškoj ambasadi otputovao na vikend-odmor, pa ni Interpol nije mogao da ga na vrijeme pronađe.

fokus.ba

IZETBEGOVIĆ SE BEZ IKAKVE POTREBE NAMETNUO U PRVI PLAN

Bakir Izetbegović je učinio sve da između sebe i zahtjeva za reviziju postavi znak jednakosti, stvarajući lažni dojam da bez njega zaista ništa nije moglo da se uradi

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Ogromna većina Bošnjaka i drugih žrtava velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu zdušno podržava pokretanje procesa revizije sudske odluke iz 2007. godine, s nadom da se, s novim dokazima, može drugačije ocijeniti uloga Srbije u genocidu i drugim ratnim zločinima. Manjina koja nije sklona nastavku borbe za istinu i pravdu, tako razmišlja isključivo zbog nevjerice da su svijet i Sud u Hagu spremni da, u eventualnom obnovljenom procesu, presuđuju objektivno. Takvi smatraju da je Srbija već 2007. trebala biti osuđena, pa je političkom voljom amnestirana, što nije daleko od istine.

Uz građane i bošnjački narod, podršku reviziji iskazale su sve političke stranke na koje su raspodijeljeni bošnjački izborni glasovi. SDA je s obje ruke podržala podnošenje zahtjeva sudu, SBB takođe, a dileme nije bilo ni za SDP i DF. Takvo jednodušje među političkim rivalima još nije zabilježeno.

SDP je, preko svog predsjednika, zahtjev za reviziju ocijenio kao neminovan i društveno opravdan.

- Radi se o tome da ne postoji niko ko može i ko ima prava da spriječi građane BiH, koji su doživjeli i preživjeli agresiju, da traže da se dođe do pravde i istine u pravnoj utakmici, u borbi činjenicama i argumentima - kazao je Nermin Nikšić.

Rukovodstvo Demokratske fronte, sa svoje strane, saopštilo je da je “neosporna činjenica da se desila agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, čiji su proizvod hiljade žrtava, koje su dominantno, brojčano, najviše bošnjačke”. Jasno je da i ova stranka, na taj način, podržava aktivnosti usmjerene na dokazivanje vlastite tvrdnje o svojedobnoj agresiji iz susjedstva.

U korist revizije izjasnile su se ovih dana i desetine nevladinih organizacija i stotine javnih ličnosti. Mediji su takođe za pokretanje žalbenog postupka pred sudom u Hagu.

Na osnovu čega li je, onda, srpska politika zaključila da je sve ovo privatna ujdurma Bakira Izetbegovića, bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH?

Riječ je, dabome, o taktičkoj varki kojom se, upornim ponavljanjem, pokušava javnosti da nametne potpuno pogrešan zaključak i da se raspoloženje jednog naroda pripiše isključivo jednom čovjeku. Od Dodika i Ivanića, preko Čavića i Borenovića, do Vučića, Nikolića i Dačića, svi oni “vraga” vide samo u - Bakiru Izetbegoviću!

- Ja mislim da je to unutrašnja potreba gospodina Izetbegovića. On ne smije da suprotstavlja narode jedne drugima, ocijenio je Tomislav Nikolić. U dlaku isti smisao imaju i ocjene ostalih srpskih političara. Neki su čak insinuirali da je Izetbegović krivotvorio volju svog naroda, noseći se “ličnom mržnjom prema Srbima”.

Istina je, naravno, da je ideja o reviziji izraz opravdanog opštebošnjačkog raspoloženja, kao i svih onih građana BiH koji su trpjeli teške ratne posljedice. Njima ne treba nikakav Bakir da im o tome nameće neko svoje privatno mišljenje.

Za ovu zbrku, međutim, nije zaslužna samo srpska politika. Bakir Izetbegović je, naime, učinio sve da između sebe i zahtjeva za reviziju postavi znak jednakosti, stvarajući lažni dojam da bez njega zaista ništa nije moglo da se uradi. Time je, kao i njegovi srpski kritičari, takođe pokušao da obmane pobornike novog suđenja Srbiji.

Ako je tačno sve ono što se tvrdi, u vezi prava na reviziju i ovlaštenja koja za to ima agent BiH Sakib Softić, onda je Izetbegović trebao biti samo jedan iz mase Bošnjaka i građana BiH koji žele da se iskoristi pravo na žalbu, odnosno reviziju presude iz 2007. godine. Softić je, u skladu sa punomoći koju je dobio od Predsjedništva BiH 2002. godine, sve mogao da realizuje sam. On je, tim ovlaštenjem, dobio prava, ali je dobio i obavezu da kompletan postupak, do posljednje instance, vodi za dobrobit Bosne i Hercegovine kao tužitelja u sporu sa Srbijom.

Na kraju je Izetbegović sve to i priznao, označavajući Softića kao osobu koja je, kobajagi, samostalno donijela odluku o podnošenju žalbenog zahtjeva. No, i prije i poslije toga Bakir se ponašao kao da su ključevi odluke u njegovim rukama.

Zašto se Bakir Izetbegović stalno gurao u prvi plan? Nema drugog odgovora do njegove želje da iz čitavog slučaja pobere nešto vlastitog političkog profita, bez obzira što je time otvorio prostor za razne manipulacije, pa čak i zakomplikovao atmosferu oko podnošenja zahtjeva Hagu.

Za pokretanje procesa revizije bio je dovoljan samo Softić. Bakir Izetbegović pri tome se jagmio za vlastite političke poene. Jer, i bez jedne njegove riječi moglo se, sa manje političke buke, povući ovaj važan pravni potez koji uživa podršku ogromnog broja Bošnjaka i građana BiH koji su doživjeli i preživjeli agresiju iz susjedstva.

fokus.ba

RAT BEZ POBJEDNIKA, MIR BEZ POMIRENJA

Izlaz iz zatvorenog kruga može se ukazati jedino u slučaju da žrtva odustane od potraživanja pravde ili da, s druge strane, krivci priznaju svoju krivnju. Čista fantazija, zar, ne?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Njemački narod skupo je platio krvave cehove Adolfa Hitlera. Osim bombarderske odmazde, kojom je 1945. godine u ruševine pretvoreno desetak kompletnih gradova, ubrzo su, po kratkom postupku, smrtnom kaznom osuđeni svi uhvaćeni Hitlerovi doglavnici. Njemačka je decenijama ispijala mnoge gorke pilule, iako je svoju politiku kajanja zbog ratnih zločina i holokausta dovela do vrhunca.

Još grublje je kažnjen Japan, koji i danas trpi teške posljedice razornih atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. I tamo je prijeki sud, odmah po okončanju rata, posjekao vojnu elitu te zemlje.

Teško je reći koliko je ova vrsta odmazde “vaspitno” djelovala na njemački i japanski narod. U svakom slučaju, gotovo da nije bilo, od 1945. do danas, nikakvih glasnijih pokušaja da se dovede u pitanje opravdanost kazne, pogotovo tako okrutne.

Nakon svakog rata pobjednici su nemilosrdno provodili svoju volju. I uvijek će je provoditi, bez obzira na bitno podignute pravne standarde, ukoliko se, nakon vojnog sukoba, jasno raspoznaju pobjednička i gubitnička strana.

U tom principu sadržana je i naša sreća i naša nesreća. Sreća, zato što se nije išlo u sukob do istrebljenja, što je rat prekinut voljom i posredovanjem velikih sila. Da se “igralo” do nečije pobjede, ko zna koliko bi više žrtava, od ionako zastrašujuće brojke, bilo na svakoj strani.

Nesreća je u tome što sile zla nisu poražene, pa u skladu s tim nisu ni kažnjene onako kako su zaslužile.

Rat bez pobjednika pretvorio se u mir bez pravde i pomirenja. A bez toga naprosto je nezamislivo okretanje novog, ljepšeg lista u međusobnim odnosima zajednica koje su prethodno prošle kroz najcrnji pakao.

Stoga se i novi pokušaj da se krvavi saldo i krivica precizno utvrde, zahtjevom za reviziju međunarodne presude iz 2007. godine, ovih dana  pretvorio u još jednu veliku bitku. Zastupnici žrtve učinili su jedino što su mogli, ali su se i politički advokati optužene Srbije ponijeli isto tako očekivano: odbranom po svaku cijenu. Njima ne pada na pamet da samokritički sagledaju krivicu svojih prethodnika, bez obzira što su svi čelni ljudi tadašnje Srbije i srpske paradržave u BiH izvedeni pred međunarodni kazneni tribunal, koji je većini i odmjerio zaslužene, najteže kazne.

Sumnjam da će srpski politički lideri u doglednoj budućnosti smoći snage da i sami osude nedjela svojih sunarodnika iz tog perioda. Ne može se to očekivati od Aleksandra Vučića koji već nekoliko dana uzvikuje kako Srbija ničim nije izazvala krizu do koje je došlo zbog najave podnošenja zahtjeva za reviziju deset godina stare presude.

Kako, bre, Vučiću: zar se sve ovo ne dešava upravo zbog uloge koju je Beograd imao u srpskom napadu na BiH? Ako vas hvata amnezija, ima nas koji dobro pamtimo!

Po srbijanskom lideru, krivi su za krizu oni koji pokušavaju da na čistac istjeraju istinu i pravdu. Oni su ti koji vuku nazad u prošlost, koji time miniraju budućnost prema kojoj je Srbija, kobajagi, svim srcem okrenuta.

Nije teško razumjeti zašto Beogradu i Banjaluci smeta “čeprkanje” po starim događajima. Iako to ni na najtežim mukama ne bi priznali, njima je dobro poznato koliko zla je velikosrpska politika nanijela Bosni i Hercegovini, posebno Bošnjacima. Zato je njima mrzak svaki povratak u prošlost i podsjećanje na zločine koji su počinjeni u ime srpskog naroda.

S druge strane, žrtva ne može da zaboravi. Nekako bi i oprostila za svoje patnje i prepustila se procesu mirenja, ali kako oprostiti kad dželat ne priznaje svoja nedjela, a kamoli da iskazuje makar minimalno pokajanje?

Iz ovako zatvorenog kruga izlaz se još ne nazire. On se može ukazati jedino u slučaju da žrtva odustane od potraživanja pravde ili da, s druge strane, krivci priznaju svoju krivnju i prihvate za nju predviđene kazne.

Koliko se i jednom i drugom nadati u skoroj budućnosti, nije teško prognozirati. Kao ni to da će mir bez pomirenja i dalje biti način našeg života. 

fokus.ba

SRPSKI POLITIČARI PLAŠE SE ISTINE

U nekom beogradskom džepu zveckaju orasi. Možda će Međunarodni sud pravde, za razliku od 2007-e, ovaj put čuti njihov zveket

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Odluka o pokretanju procesa revizije sudske presude iz 2017. godine nije nikakvo čudo. U svakoj vrsti parnice predviđene su žalbe na presudu, kao i u slučaju tužbe BiH protiv zvaničnog Beograda. Oni koji su nezadovoljni, jako rijetko propuštaju priliku da u žalbenoj proceduri dođu do drugačije presude.

Čudo je, u stvari, ta ogromna halabuka koju su nadigli centri srpske političke moći u Srbiji i Republici Srpskoj. Kad se razgrnu sve njihove dimne zavjese, vidi se da oni, jednostavno, spore jedno neosporno pravo - pravo na žalbu. Time pokušavaju da jedan čisto pravnički problem pretvore u politički.

Jasno je i zašto to rade. Razlog je njihov strah od ishoda novog procesa i eventualne drugačije presude. Stoga i nije nikakvo čudo da se po žestini izjava i komentara izdvaja predsjednik Miloševićeve stranke, dečko iz malog džepa “balkanskog kasapina”, Ivica Dačić, kojem je dobro poznato šta je sve Srbija radila u BiH. Brine se Dačić da li su svi dokazi, ranije brižljivo skrivani, i sada na “sigurnom mjestu”, nije li nešto od toga procurilo i možda došlo u ruke oštećenoj strani.

A možda jeste!?

Strah od te mogućnosti je pogonsko gorivo dramatične ljutnje srpske politike, koja se ne suzdržava ni od otvorenih prijetnji. Zašto bi, na primjer, revizija tužbe “izazvala destabilizaciju ne samo BiH već i čitavog regiona”, kako je rekao Dačić. Ta “opasna odluka”, kako je on naziva, nije nikakav poziv na sukobe niti pokretač nekih novih nepravdi. Ona je samo još jedan očajnički poziv za utvrđivanje pune istine i dostizanje pravde. I ništa drugo iz te odluke ne da se iščitati.

Ali se oko nje može beskrajno spletkariti i politizirati, što srpska politika neštedimice čini. No, u tome je nije teško razumjeti: niko mirno ne gleda na nešto što mu može nanijeti štetu. Njihovo je pravo da se brane, i niko im ga ne može oduzeti.

Niko, pogotovo, ne može oduzeti pravo žrtvama da iskoriste legalno pravno sredstvo za zaštitu svojih interesa. Ružno je kad im se to pravo osporava, kad se zbog toga potežu i prijetnje i ucjene. To se, inače, zove ometanjem rada pravosuđa, u ovom slučaju međunarodnog.

Onaj ko se ne plaši istine, ko je pred pravdom spokojan, taj se ne plaši nikakvih revizija ni žalbi. Stoga se ova bjesomučna halabuka srpske politike, s obje strane Drine, može tumačiti jedino kao njihov strah od istine. U nekom srpskom džepu zveckaju orasi. Možda će Međunarodni sud pravde, za razliku od 2007-e, ovaj put čuti njihov zveket.

Nada za to je onolika koliko su jaki novi dokazi, na osnovu kojih se ušlo u proces revizije deset godina stare presude. Stoga bi bilo dobro da sud u Hagu bude što ažurniji, da što prije saznamo ono najvažnije: koliko su ti dokazi kvalitetniji i uvjerljiviji od onih koji su međunarodnim sudijama ponuđeni u prvostepenom sudskom procesu?

fokus.ba

SVI SU ONI - MILORADI!

Od svih mana srpske politike, sklonost ka sili je najveća. Najnoviji bojkot rada Parlamenta pokazuje da, ako nije po njihovom, neće biti nikako!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Imali su, prije 25 godina, sto cijevi protiv jedne, stotine tenkova protiv nijednoga. I nisu pobijedili! Nikad u modernoj povijesti jedna moćna ratna mašinerija nije poklekla pred gotovo golorukim protivnikom, kao što je srpska pred braniteljima Bosne i Hercegovine.

Svejedno, nikakvu pouku oni iz toga nisu izvukli. Sila je i dalje jedini način na koji “misli” srpska politika u BiH. Danas je ona ponovo stupila na scenu, sila obijesti, u vidu nedolaska svih republičkosrpskih zastupnika na redovnu sjednicu Zastupničkog doma Parlamenta BiH.

To što su učinili srpski predstavnici, to je čisti politički primitivizam. U redu, nije teško razumjeti da im smeta mogućnost obnove tužbenog postupka protiv Srbije. To ih s pravom pogađa usred srca. O tome se, međutim, da je među njima imalo političke kulture, može raspravljati, prije svega u državnim institucijama. Pa neka potraje do besvijesti, ali neka se ispoljava kroz za to predviđene kanale.

Od svih mana srpske politike, sklonost ka sili je najveća. Mislilo se, neko vrijeme, da je to samo patent Milorada Dodika: sad vidimo da su to sve sami - Miloradi. Ako nije po njihovom, neće biti nikako!

Država BiH rastrgnuta je hiljadama problema, prije svega onim nacionalnim. Pitanje je da li su u ponečemu u pravu i Bošnjaci i Srbi ili Hrvati, ali nije pitanje da li imaju pravo na takve stavove i odgovarajuću politiku. Srbi, na primjer, imaju posve legitimno pravo da žele preuređenje ove države, čak i da rade na otcjepljenju Republike Srpske. No, za to postoje legitimni, propisani, politički korektni proceduralni putevi. Pa šta ispadne da ispadne.

Ali ne! Srpska politika operisana je od kulture i korektnosti. Ona ni o čemu ne želi da vodi dijalog: ona samo prijeti, ucjenjuje, napada, minira... Ona se ponaša apsolutno nepolitički, kršeći sva pravila i dobre običaje mirnog rješavanja konflikata. Tobože se baveći politikom, oni samo zamahuju kojekakvim topuzinama, onemogućavajući bilo kakvu vrstu dijaloga.

U takvom svom stilu oni nemaju partnere u predstavnicima drugih naroda i politika. Inače bi, kad bi se na silu odgovaralo silom, ponovo progovorilo oružje. A to, kako kažu njihovi predstavnici, ni Srbi ne žele.

Pa zašto se onda ovako ponašaju? Moguć je samo jedan odgovor: da umjesto dijaloga silu ipak promovišu kao jedini način rješavanja problema!

Budu li u tome uporni, možda se to u nekom trenutku neće moći ni izbjeći. No, jako me zanima na čemu srpska politika zasniva svoje uvjerenje da je to za nju najbolje. Pa zar nisu, i kad su bili stotinu puta jači, na kraju požnjeli ogromne gubitke, štetu i nacionalnu sramotu?

Cijenu je, naravno, plaćao srpski narod. Stoga je on jedini koji može svoje sadašnje predstavnike prinuditi da ne zazivaju đavola i da političke bitke, kojih će zadugo biti, vode isključivo političkim, parlamentarnim sredstvima.

Za to je, prije svega, potrebno da se djeluje u institucijama sistema, a ne da ga se neprestano nastoji urušiti, između ostalog, parlamentarnim bojkotima, kakav je ovaj najnoviji, za koje ne postoji apsolutno nikakvo racionalno opravdanje.

fokus.ba

MUSLIMAN SI, KRIV SI!

Euro-zastupnik Ferrand samo je izgovorio ono što politička Evropa odavno misli i na čemu radi, pokrivajući to potpuno suprotnim frazama i krokodilskim suzama

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Po ljudskim glavama uvijek su se rojile ružne misli i predrasude, koje ni čekić ne može da razbije. I kad su brižljivo skrivane, njihov smrad se ipak osjećao; kad su izgovarane - vodile su konfliktima.

Zapravo je uvijek bilo bolje da se zna šta se po kojim glavama mota. Kakvu smo mi, na primjer, imali korist od kiše suza koju je evropska politika lila nad nesrećnom sudbinom Bosne i Hercegovine, kad je istovremeno, praktičnim potezima, činila sve da nam zagorča život i da pomogne onima koji su nam priredili pakao.

Umjesto da se velikom međunarodnom akcijom 1992. godine pomogne golorukim braniteljima nezavisne BiH, svijet nam je uspostavio embargo na naoružavanje. Ni svojim novcem i umijećem nije se smjelo nabavljati i proizvoditi oružje za odbranu vlastitog života. Tom mjerom svijet je jasno rekao na čijoj je strani i za koga “navija”, maskirajući to u gomile kobajagi iskrenih izraza podrške napadnutoj državi i njenim ljudima.

Uvijek sam se grozio tog licemjerja. Nekako mi je draže kad čujem zaista iskrena mišljenja o nama, ma koliko ona bila ružna, negativna, pa i otvoreno neprijateljska.

U takva svakako spadaju riječi koje je za govornicom Evropskog parlamenta u srijedu ujutro izgovorio zastupnik francuske nacionalističke stranke Nacionalni front, Edouard Ferrand.

- U BiH danas postoji problem radikalnog islama: “bošnjački entitet” je taj koji je djelovao u smjeru razvoja tog radikalnog islama. To je ono što je prava opasnost za Evropsku uniju - zaključio je Ferrand.

Srpsku politiku on, s druge strane, vidi kao nevinu žrtvu. Od Evropskog parlamenta, koji je počeo debatu o svojoj rezoluciji o Bosni i Hercegovini, francuski desničar stoga traži da pruži podršku Republici Srpskoj.

Ferrandove tvrdnje neki mediji u Sarajevu odmah su nazvali suludim. Oh, koliko je to naivno, emotivno i nezrelo. Pa, gospodin Ferrand samo je izgovorio ono što politička Evropa odavno misli i na čemu radi, pokrivajući to potpuno suprotnim frazama i krokodilskim suzama.

Bošnjaci su za Evropu “sumnjivo lice” iz samo jednog jedinog razloga - jer su u većini pripadnici islama. Od toga sve počinje i na tome se sve i završava, jer je ta religija, mimo njene volje i krivnje, davno prikucana na stub srama. Evropa sebe vidi kao kršćansku zajednicu, u kojoj, doduše, može biti i muslimana, ali koji nikad ne mogu dobiti tretman punopravnih građana. Pogotovo ne mogu, kao zajednica, postati faktor državotvornosti, kao u Bosni i Hercegovini.

U tom smislu, nikakva pozitivna promjena nije se dogodila od 1992. do danas. Štaviše, pretvaranjem islama u globalnu babarogu, dodatno su slabile međunarodne pozicije bošnjačkog naroda i pobornika jake BiH države, kojoj su Bošnjaci glavni zagovornici. I još će ta pozicija slabiti, jer francuski euro-zastupnik govori ono što mnogo važnije političke osobe misle: da je islam glavni evropski neprijatelj.

Ferranda i društvo pri tome najviše nervira što među našim muslimanima nema ekstremističkog zamaha koji bi bio čak i normalna reakcija jedne zajednice koju se brutalno gura u zapećak. Bošnjaci jesu sve čvršći u svojoj vjeri, ali govoriti o plimi radikalnog islama u BiH, to mogu samo zlonamjernici i oni koji to, u stvari, priželjkuju.

Takvi bi zlatom platili da naše muslimane pretvore u vjerske fanatike, još poželjnije u - teroriste! Tada bi ih, mirne duše, posijekli svojom giljotinom.

U budućnosti bi pomenuti Ferrand možda mogao biti u pravu. Nisu ni Bošnjaci od kamena, pa da izdrže sve te izazove i politička podmetanja. Nikakve garancije za to nema, osim nade da će bošnjačka pleća ipak biti toliko jaka da se odupru iskušenjima u koja ih guraju fašisoidni desničari, poput pomenutog Francuza, ali i službena evropska politika

Istini za volju, ako se već govori o vjerskom radikalizmu, ovdje ga je puno više u krilu katoličanstva i pravoslavlja. No, kome je još do istine?

fokus.ba

UMJESTO NOVE PRESUDE - NOVI SKANDAL!

Bakir Izetbegović, od kojeg se očekuje da donese odluku o pokretanju revizije sudskog procesa, zasad nije ponudio odgovor ni na jedno od tri važna pitanja

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Sve je krenulo naopako, pa će se tako možda i završiti. Mogućnost pokretanja revizije presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji je 2007. oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid i agresiju u Bosni i Hercegovini, pretvorila se u jednu ogromnu zbrku. Čak je označena kao potencijalni okidač za najveću političku krizu poslije sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Krizu, u stvari, već imamo. Sve redovne poslove vlast je maknula ustranu, u očekivanju sudbonosne odluke o (ne)pokretanju procesa revizije. Šta bi tek bilo da se krene u taj posao? I šta bi se dešavalo u slučaju da međunarodni sud, na primjer, uvaži neke nove dokaze i preinači svoju deset godina staru presudu?

Na dobitku je zasad samo lijena politika: umjesto teških reformi, opet je dobila skandal koji otvara prostor za prežvakavanje prošlosti i opštih nacionalnih tema. Opet je jedino važno da li si ili nisi “pravi” Bošnjak ili “pravi” Srbin. I jedni i drugi pucaju teškom artiljerijom, a da ih to, u suštini, ništa ne košta i ne obavezuje.

Možda nije pogrešno zaključiti da je to bio i glavni cilj čitavog “projekta”. Da se išlo u dubinu, a ne u širinu; u srž problema, a ne u njegova politička tumačenja, red poteza bio bi potpuno drukčiji.

Prvo smo trebali biti načisto ko može da pokrene reviziju sudskog procesa, što sad ne znamo sa sigurnošću. Odmah bi se znao i status našeg agenta pred sudom u Hagu, advokata Sakiba Softića, koji je još pod upitnikom. Javnosti je, takođe, trebalo saopštiti i sadržaj novih dokaza koji bi mogli utjecati da nova haška presuda bude drugačija od one koju imamo i kojom nismo zadovoljni.

Ni za jedan od tih eventualnih dokaza, na žalost, ne znamo. Ako oni postoje i ako zvuče pouzdano, sigurno bi to utjecalo i na raspoloženje javnosti, ali i domaćih i stranih političkih centara koji se svakodnevno, jedni za – drugi protiv, određuju o svrsishodnosti pokretanja sudske revizije.

Oni koji su protiv obnove postupka u Hagu mašu tvrdnjama da odluku mora donijeti državni vrh. Navodno su utvrdili i da su punomoći agentu Softiću istekle još 2007-e. Moćni stranci, sa svoje strane, dodaju da dokazi na kojim bi se zasnivao zahtjev za reviziju, koje su oni izučili, nisu dovoljno dobri i uvjerljivi za drugačiju presudu u tužbi BiH protiv Beograda. Otkud njima ti dokazi?

Bakir Izetbegović, od kojeg se očekuje da donese odluku o pokretanju revizije sudskog procesa, zasad nije ponudio odgovor ni na jedno od tri važna pitanja:

– Da li je dovoljan samo njegov potpis;

– Da li Softić može raditi na osnovu stare punomoći, jer novu ne može dobiti od Predsjedništva BiH, u kojem su Čović i Ivanić kontra Izetbegovića;

– Da li su dovoljno uvjerljivi i na kojim novim saznanjima se zasnivaju dokazi kojim bi se presuda mogla preinačiti?

Bliži se rok za konačnu odluku, ko zna kakvu. Do tada, a možda i poslije toga, u nama će živjeti dvije paralelne istorijske istine. Zvanična će amnestirati Beograd, nezvanična će živjeti u nama i u našim usmenim predanjima: istina o pravoj adresi s koje su nam stizale krvave, zločinačke pošiljke.

Još ćemo i dobro proći, jer naši dželati nikako da dokažu svoju tvrdnju da smo sve sami skrivili, a potom sami sebe ubijali i svoju zemlju uništavali. Tako se, uostalom, branila većina bosnoždera koji su osuđeni u Haškom tribunalu.

fokus.ba

NERON JE SPALIO RIM, TRUMP ĆE "SPALITI" BRISEL I BERLIN?

“Njemačka mora ustati protiv novog predsjednika SAD-a i njegove vlade”, otvoreno poručuje njemački list Der Spiegel, koji Donalda Trumpa upoređuje sa sumanutim rimskim imperatorom Neronom

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Ovih dana navršava se 25 godina od službenog formiranja Evropske unije, kao krune višedecenijskih integrativnih procesa na tlu Starog kontinenta. Svoj jubilej, međutim, Unija dočekuje u mračnom raspoloženju: vrijeme uspona je prošlo! Pred zemljama-članicama je ogromno pitanje dalje svrsishodnosti postojanja ove zajednice država.

Unutrašnje slabosti i nedosljednosti tome su poprilično kumovale, ali one nisu ključni razlog sve veće zabrinutosti u evropskim prijestonicama. Najotrovnija guja se u njedra, polako ali sigurno, zavlačila izdaleka - iz Amerike!

Donald Trump, pri tome, nije tvorac sve izraženije američke sumnjičavosti prema EU; njega je samo zapalo da bude egzekutor nečega što tinja još od onog istog februarskog dana u Maastrichtu, kad je EU dobila svoje današnje ime i izgled. U Vašingtonu je tada zaključeno da ujedinjenoj Evropi treba dati šansu, ali da njeno odrastanje mora biti pod strogim nadzorom, kako se evropski gigant ne bi zaputio “pogrešnim”, antiameričkim putem.

SAD su u srce EU instalirale svog najbližeg saveznika, Veliku Britaniju, s ulogom trojanskog konja, detektora i korektora procesa u Evropskoj uniji. London je pune 24 godine izbliza pratio šta se radi i planira, ali sa vidno izraženim odstojanjem, pa i miniranjem nekih ujediniteljskih projekata: od neprihvatanja eura do zadržavanja vlastitog viznog režima.

Svo to vrijeme London je, naravno, podnosio izvještaje “velikom bratu” s one strane okeana, od kojeg je vjerovatno dobijao i instrukcije za svoje dalje ponašanje. Stoga se ni takozvani Brexit nije dogodio samo voljom britanske vlasti, nego i po narudžbi iz Amerike kojom je, ne treba zaboraviti, tada vladala demokratska, Obamina administracija. Upravo je ona krenula da zateže uže, procjenjujući da se Evropa suviše “berlinizirala” i da se u vrh svjetskog poretka, na mala vrata, preko Evropske unije, probija - Njemačka!

U času kad je taj zaključak sazrio, pokrenuta je operacija vraćanja ekonomskog diva tamo gdje je bio sve od Drugog svjetskog rata - među političke patuljke.

Njemački mediji, koji pouzdano osluškuju puls nastupajućih velikih događaja, požurili su da, prije vlasti, ukažu na potrebu pripreme za odbranu od američkog “prijekog suda”. Uticajni nedjeljnik “Der Spiegel”, prepoznavajući šta se valja iza brda, u svom novom broju vrisnuo je poput ubodenika: Hitno treba organizovati odbranu od nastupajućeg američkog nasrtaja!

“Njemačka mora ustati protiv novog predsjednika SAD-a i njegove vlade”, otvoreno se poručuje iz analize njemačkog lista, koji Donalda Trumpa upoređuje sa sumanutim rimskim imperatorom Neronom. Ovaj je, kao što je poznato, spalio Rim. Trumpa se izokola optužuje da želi da spali Brisel i Berlin.

Po preporuci iz Der Spiegelove analize, Njemačka se mora odmah oduprijeti, ali ne sama nego tako što će “izgraditi savez protiv Donalda Trumpa, jer se taj savez, koji je inače apsolutno nužan, u suprotnom neće formirati”. U to društvo Berlin treba da uvuče, kako se navodi, i Evropsku uniju, ali i “azijske i afričke partnere”.

Slični tonovi dolaze i iz državnog medijskog servisa Deutsche Welle koji,  u juče objavljenom komentaru, stanje u EU poredi sa raspadom Jugoslavije. Autor zaključuje da se EU mora “osposobiti da zaista složno djeluje, inače će – propasti”. Prstom se upire i na vjesnike i uzročnike raskola: britanski Brexit, svojeglavu Poljsku i Mađarsku, te na mogućnost velike promjene na predsjedničkim izborima u Francuskoj.

Da sve to nije tek u fazi ideja, nego se već stvara neka strategija, pokazuju ove sedmice plasirane izjave šefa jedne od dvije belgijske pokrajine. On je iznio ideju odstranjivanja četiri zemlje iz EU, a potom zbijanja redova među preostalim članicama. Iz Unije bi, po tom scenariju, trebalo izbaciti Poljsku, Mađarsku, Bugarsku i Rumuniju. Njihova krivica, koja se ne pominje izričito, sadržana je u većoj odanosti američkoj nego evropskoj politici.

Ovaj plan u suštini je, ipak, njemački. U osnovnim crtama ga je delegacija Berlina predstavila na nedavnom susretu evropskih lidera na Malti. Po tom planu, okosnicu održive i jake Evrope trebali bi da čine Njemačka i zemlje Beneluxa. Očekuje se da bi tome pristupila i Francuska, čiji predsjednik je na Malti takođe oštro kritikovao dosad iznešene spoljnopolitičke stavove Donalda Trumpa. Naročito se suprotstavio njegovom omalovažavanuu vrijednosti i snage Evropske unije te njene pozicije u sadašnjem svjetskom poretku.

Vodeće evropske države očito se nisu obradovale Donaldu Trumpu. Još vidljivije će nam se to pokazati u vremenu koje slijedi. U nizu neuralgičnih tačaka za koje se mislilo da će podnijeti glavni udar nove američke politike, epicentar bi mogao biti tamo gdje se to manje očekivalo - u Evropi, posebice u Njemačkoj!

fokus.ba