Mamma mia...

Poput djeteta pokrivenog jorganom, mi ne vidimo dobro ni sebe, a kamoli opštu gungulu u svom okruženju

Baš treba imati živce kao konopce, pa se nositi s ovim što nam život priređuje. Na kokuzluk udarila i žerava i žegava; i zemlja se, evo, iz ležišta pomjera. Samo ekonomija i politika planduju u svojoj mrtvaji.

Muka je potpuna kad se osvrnemo oko sebe. Naučnici poručuju da bi planetu uskoro mogao da sustigne čak i sudnji dan: već do kraja ovoga stoljeća!

I bez toga, briga je navrh glave. U Španiji, iz kuća za koje ne mogu da otplaćuju kredite, dnevno iseljava blizu dvjesto porodica. Grci jauču do neba, a Francuzi se stide da priznaju koliko ih trese ekonomska padavica. U Italiji, pak, opet je glavna uzrečica ona njihova  žalostiva: Mamma mia...

Svijet je sapet nedaćama. Hiljade milijardi dolara, kojim je Obama nekako uspravio američko bankarstvo, sad su, u eurskoj varijanti, potrebne Evropi. Bez basnoslovne novčane injekcije iz postelje će se teško podići Italija, Španija, Portugal, Mađarska, kažu i Slovenija.

Da nije sve u parama, govore Iran i Sirija. Tamo zvecka oružje, kroje se ratni planovi, razbrojavaju se saveznici i protivnici, a strah raste poput kvasca.

A mi? Poput naivnoga djeteta, mi se pokrivamo jorganom preko očiju: ne vidimo ni sebe dobro, a kamoli opštu gungulu u svom okruženju. Kao da ne znamo da male, kad veliki kihnu, sljeduje makar upala plaća.

Ona nam svakako ne gine. Za aferima bi bilo da, svijetu nebitni – za sebe nemarni, ne platimo i puno veći ceh.

Zakašnjele kritike i pokajanja

I Incko i njegova generacija mogli bi, za ono što danas rade, svoju porciju ružnih riječi i ocjena da dobiju tek u doglednoj budućnosti, poput onih koje su od Ban Ki-muna dobili nekadašnji čelni ljudi UN-a i UNPROFORA-a

Republika Srpska utemeljila se na srebreničkom genocidu; ona ni danas ne odustaje od javnoga izjašnjavanja u korist otcjepljenja od Bosne i Hercegovine, a u svemu tome, na praktičnom planu, međunarodna zajednica neće praviti nikakve konkretne smetnje.

Na ovo se, u par konstatacija, može svesti ono što su krajem prošle sedmice kazali visoki međunarodni funkcioneri.

Ustvari, oni su kritikovali RS zbog zločina u Srebrenici, obrušili su se na Dodikove najnovije izljeve setaratističke retorike i, na koncu, priznali da je u prošlosti međunarodna zajednica bila nepravedna prema našoj zemlji.

Te naizgoled kritičke riječi, međutim, opore su samo na papiru. Evo prođe pet-šest dana otkako je generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon na mezarju u Potočarima glasno priznao da su snage Ujedinjenih nacija ubicama na tacni isporučile desetak hiljada Bošnjaka, te da je učinjen novi dodatni grijeh kada je takva Srebrenica ostavljena u posjedu Republike Srpske. I šta se u međuvremenu desilo: ništa!

Ništa se neće ni desiti ni ubuduće: ni Jasušiju Akašiju ni Butrosu Galiju ni komandantu UNPROFOR-ovih snaga u ratnoj Srebrenici neće faliti ni dlaka sa glave. Neće UN usvojiti čak ni ono što joj ide i od lijeve ruke, nekakvu rezolucijicu kojom će naložiti da se te greške, koje je priznao Ban Ki-moon, k'o fol isprave.

A mogle bi, ako ništa drugo, u pogledu statusa Srebrenice. Moglo bi se nešto učiniti i službenim dokumentom kojim bi se, makar i sa 17 godina zakašnjenja, politički izgrdilo tadašnje čelništvo Ujedinjenih nacija, da osjete bar trunku nelagode u svojim penzionerskim danima, za pomor u kojem su saučestvovali u brdovitoj Bosni.

Neće toga biti, kao što ni Valentin Incko ni Američka ambasada u Sarajevu neće Miloradu Dodiku ni pera odbiti zbog njegovih ovodnevnih izazivačkih i piromanskih izjava o državnosti RS, o okovima u kojim je, tobože, drži Bosna i Hercegovina. Malo se presavilo papir, predsjedniku RS kazalo kako njegove riječi ne stoje i – nikom ništa!

A Incko fino pokazuje da je svjestan kako su Dodikove tvrdnje iz prošle sedmice opasne, jer su „pravno neosnovane, činjenično netačne i destabilizirajuće“. Upravo tako – destabilizirajuće. Uz to i „stavljaju pod znak pitanja opredijeljenost visokih zvaničnika Republike Srpske da poštuju ustavni poredak Bosne i Hercegovine“.

Znaju, dakle, Incko i drugi valentini na službi u BiH kako te Dodikove poruke miniraju tlo pod ovom zemljom, kako u ljude unose smutnju i zlu slutnju, kako se njima demonstrira mogućnost nekažnjenoga ugrožavanja ustavnoga poretka zemlje. Znaju oni i kako riječ ovdje može biti zapaljiva, kako je sve počelo i kako još sve traje. Znaju i logički imperativ da onome koji neprestano reži treba u nekom času i nošenje brinjice propisati. Ali, ništa, oni se ograničavaju samo na javne pridike.

Incko i drugi misle da su svoj posao obavili visokoparnom kritikom zajupurenoga seperatasite i nacionaliste, te da su tako oprali svoju savjest i  zaradili novac kojim se plaća njihove ovdašnje „pomaganje“ u odrastanju BiH.

Ne daj bože da se neki novi veliki belaj dogodi u BiH, za kakav je, onaj srebrenički, generalni sekretar UN-a prošle sedmice javno žigosao tadašnje čelnike ove organizacije. I Incko i njegova generacija mogli bi, za ono što danas rade, i perku im zbog toga niko ne odbija, svoju porciju ružnih riječi i ocjena da dobiju u doglednoj budućnosti. Jer, ako ovdje nemir i tjeskoba, nesloga i huškanje potraju, doći će u jednom času i ocjena da se svojedobno, to jest sada, nije adekvatno reagovalo.

Incku i drugima, vjerovatno, zbog ove mogućnosti puca šlic. Oni znaju da su samo monete u jednoj velikoj i prljavoj igri, u kojoj se jedno priča, a drugo radi. Pa, svijetu ništa ne znači da se pokaje za ono što je nekad učinio, ali pod uslovom da se ne poništavaju ni efekti onoga što je tada (zlo)rađeno.

Isto je i sa visokim predstavnicima međunarodne zajednice. Oni znaju da im naknadne packe idu u rok službe, skupa sa ogromnim novcem koji naplaćuju dok tu službu vrše. Sume su očigledno tako izdašne da se za njih, kao nekad Akašiju i Galiju, i ovim današnjim visokim međunarodnim glavešinama isplati ljudski i moralno prostituisati.

Pa to je samo Bosna, negdje bogu iza nogu, teška i samoj sebi, a kamoli drugima!

Vrati, koko, što si pozobala...

Uz SDA je još samo onaj dobro znani interešdžijski sloj koji je sa ovom strankom, na narodnoj grbači, godinama dijelio parazitski šićar. Razumniji dio Tihićeve publike promijeniće glasačku kutiju

I kiša bi nas, da je do SDA, dovijeka zaobilazila. Za nju vlast nema cijenu: sve je dopušteno, pa makar sve i pocrkalo.

Upravo to poručuje Sulejman Tihić kad objašnjava zašto SDA koči primopredaju vlasti, zašto smišlja sve nove i novije smicalice koje će novoj parlamentarnoj većini onemogućiti da što prije uzme dizgine vlasti u svoje ruke.

Ne zna čovjek čemu da se prije smije od onoga što govori rukovodstvo SDA: njihovom rješenju ili objašnjenju.

Mislim, pri tome, na riješenost ove stranke da poteže sve moguće i nemoguće proceduralne začkoljice, kako bi nova vlast što kasnije preuzela svoja prava i odovornosti, ministarske i druge pozicije upražnjene izbacivanjem SDA iz vladajućega vrha.

A objašnjenje; e, to je posebna priča. Tihić, naime, ne spori da njegove blokade ne mogu dovijeka potrajati, da će na kraju morati da položi oružje. No, svrha je, kako on kaže, da novim rukovodstvima za rad ostane što manje vremena, kako bi, po njegovim riječima - što manje pokvarili!

To će reći da, kobajagi, iz vlasti odlaze radiše, e da bi na njihovo mjesto došle: kvariše. U tim riječima predsjednika SDA sadržana je još jedna iz lanca licemjernih podvala. Njegova stranka, koja na duši nosi najveći dio jada u kome se koprcamo, tobože je ona koja dobro radi. Zaista, zaglednite malo u svoje kašike: možda nisu one sirotinjske, limene, nego zlatne, baš onakve kakve je svome puku obećavala Stranka demokratske akcije!

Nažalost po Tihića, ovdašnji čovjek dobro zna da je od SDA-ovske vlasti nešto gore teško zamislivo. Njeni ljudi nabubrili su kao najljepša dolma, nadjeveni srebrom i sedefom, dok njihov narod skapava kao da ga u životu i dalje održavaju legendarne „Ikar“ konzerve, koje ni ratnu glad nisu bile moćne da utole.

Prava istina je, ustvari, da bi, sve da sjedi skrštenih ruku, svaka nova garnitura bila  bolja od prethodne: bar bi stali grabež i zlorađenje. Ponešto novca i vratilo bi se građanima, ako bi se primijenio princip oduzimanja nelegalno stečene i opljačkane imovine, kojom su se SDA i njeni ljudi lojili u posljednjih dvije decenije. A čini se da bi, ako nova vlast istraje u najavama, i taj zakon jednom mogao ugledati svjetlo dana.

Bježanija od poreznika i uznika svakako ne bi trebala nositi drugi šifrirani naziv od ovoga: Vrati koko što si pozobala! Takva akcija javnost bi svojim rezultatima zadovoljila da ne zaviri nigdje drugo nego samo u SDA-kokošarnik.

Zato njen predsjednički pijevac i krišti kao ubodenik, e da bi nekako odložio trenutak u kojem SDA više neće biti dio vlasti, pa će, samim tim, lakše biti podvrgnuta rendgenu korupcije i svakojakih zloupotreba.

Koliko daleko je spremna ići u svome bolesnom kapricu, SDA pokazuje i najavom povlačenja ranije date riječi za način izvršenja presude Sejdić – Finci. A do razlaza sa SDP-om i tadašnjom šestorkom javno su se busali u prsa upravo kao tvorci spasonosnoga modela! Danas, ne samo da ga se odriču i gaze datu političku riječ, nego o tom modelu govore kao o tabutu na koji će biti položena nesretna BiH, ostavljena od svoga jedinoga zaštitnika – Tihićeve stranke.

Ako na ovome ustraje, a bezbeli da hoće, SDA će izravno ugroziti i evropsku budućnost BiH. Ništa novo, kao da tako daleko od Brisela godinama nismo, koliko jesmo, upravo zbog veleumne „korak po korak politike“ umišljenog velikog stratega Sulejmana Tihića. On se Brisela, ustvari, plaši kao đavo krsta: primjena evropskih normi u životu Bosne i Hercegovine, dresove njegove stranke pretvorila bi u prugaste, one sa poprečnim šarama, kakve nose robijaši. 

Kobajagi bosnoljubni i državotvorni, SDA i njen šef Tihić očito ne gledaju dalje od svoga nosa i svoga džepa. Ali se gorko varaju kad misle da zbog toga neće biti kažnjeni. Hoće, itekako. Pri tome dželat njihove nenarodne politike neće biti niko drugi do upravo njihova stranačka baza, njihovi sopstveni glasači.

Uostalom, svoj pozamašno uvećani konto na izborima 2010. godine SDP najviše duguje tadašnjem masovnom prebjegu nekadašnjih birača SDA. Šta tek reći za porijeklo glasova koje je tom prilikom dobio SBB BiH?

Sadašnju ranu predizbornu kampanju, u šta se pretvorilo rovarenje protiv nove parlamentarne većine, SDA je pokrenula misleći da će joj baš to donijeti dobru ovooktobarsku žetvu. S onim što rade, međutim, Tihić i društvo će sve razumne ljude, pa i one koji su ranije simpatizirali ovu stranku, rastjerati od sebe. Kraj njihove glasačke kutije ostat će samo zaslijepljeni navijači, nedovoljni da ovoj stranci pribave ikakav ozbiljan izborni rezultat.

Ti navijači, to je, ustvari, onaj dobro znani interešdžijski sloj koji je, svih ovih godina, sa SDA dijelio parazitski šićar. Svoje porcije oni će se jednako teško odreći kao i Tihić vlasti.

O tome, srećom, neće više oni odlučivati. Nije naš narod „blećak“, kako davno  reče upravo osnivač SDA: i on, kad-tad, dođe pameti.

Tihićeva kanta pod olukom

Istjerivanje na vidjelo istine o novom skupocjenom stanu predsjednika SDA bilo bi pravi podstrek početku dosljednoga obračuna sa korupcijom u političkim vrhovima

Ništa se ne osladi kao para. Ona i razboritome pamet pomuti, i poštenog u kušnju baci, i skromnome razmaše prohtjeve. Pohlepne i kvarne da i ne pominjem, oni parom sve mjere i za nju su spremni zažmuriti i na božje i na ljudske zakone i obzire.

Posebno je para slatka kad pada s neba: ništa ne radiš, a ono kaplje kao u kantu postavljenu pod oluk. Pod uslovom, naravno, da si onaj koji vedri i oblači; kišu nagoni, kad mu treba, ili razgoni, kad mu tako odgovara. Riječju, kad si vlast, sa visokom pozicijom, a niskim moralom.

U našoj zemlji općenito vlada uvjerenje da političari ne stoje dobro sa obrazom, da su lakomi i gramzivi, da svoj postotak ugrađuju u svaki mogući postupak u kojem se vrti neki novac. Sistem je podignut kao piramida: oni na vrhu uzimaju lopatom, oni niži kašikom, a trećepozivci zahvataju mašicama.

I onima na samom dnu, dabome, dotekne neka mrvica. Tu je i dodatna nematerijalna korist, koja im u budućnosti može itekako valjati, jer od onih iznad sebe praktično izučavaju prastaru školu vladarskoga lopovluka. Sutra, kad se promaknu naviše, oni već znaju šablon po kojem se pod oluk postavlja svoja kanta.

Ovaj prljavi zanat izučili su mnogi od onih koji sada sjede u samim vrhovima. Grižu savjesti lako su stišavali: kad su tako mogli njihovi uzori i učitelji, što bi oni bili veći katolici od Pape? Stara je to „utjeha“ za one koji su svjesni svoga nemorala.

Postupno se, pa izgleda i u ovome, odvijala i karijera Sulejmana Tihića. Ljudi koji ga odavno poznaju, kažu da mu se para, dok su se družili, nije lijepila za ruku. Pa i ako jeste, mogla je to biti samo neka sića koju se nije moglo odbiti, kao što ni ljekar pacijentu ne vraća ponuđenu kesu sa kafom, šećerom i bombonjerom.

Nešto se sa sadašnjim predsjednikom SDA, međutim, promijenilo: neki drugi ljudi o njemu odavno pričaju drugačije. Kažu da svaka njegova riječ košta bar neku marku, veći ustupci i nesagledivo više. Uostalom, toliko koliko je nakon rata imao stambenih kvadrata na cijelu svoju porodicu, Tihića sumnjiče da danas ima mnogo više, i to po glavi samo jednoga člana, uključujući i novopridošlu unučad.

Ljudi k'o ljudi: vazda isplakuju usta tuđim parama i imetkom, obično ga u svojoj glavi zamišljajući i većim od najvećega. Jedan od njih mi nedavno reče: E, da mi je deset posto od onoga što mi pripisuju, kao paša bih se baškario i besposličario do kraja svoga života!

Šta o tome misli Sulejman Tihić, manje je poznato. A čaršija bruji o njegovom novom luksuznom stanu, čak i jedna stranka (SBB BiH) javno poziva nadležne organe da premjere to Tihićevo kućište, od utvrđivanja porijekla novca kojim je kupljeno, do ispitivanja stvarne i plaćene cijene dotične nekretnine. U toj eventualnoj razlici krije se, naime, mogućnost da su poreznici zakinuti, jer su svoj procenat zaračunali na prenisku cijenu.

Sulejman Tihić odnedavno živi u dvoetažnom stanu u sarajevskom „Importanne centru“, preko puta Američke ambasade. Pozicija i kvadratura, brat-bratu, vrijede 700-800 hiljada konvertibilnih maraka. Da računica bude lakša, to je taman toliko plaća koliko je Tihić primio od rata do danas. I to pod dva uslova: da je to bilo sa mjesečnim prosjekom od čistih 4.000 KM i, drugo, da je za svo to vrijeme njega i njegovu familiju neko drugi hranio, odijevao, vozio, pojio, pa ponekad i u kino odveo. Samo tako uspio bi da ušpara pomenutu sumu.

U jeku velikih priča o mitu i korupciji, o potrebi njihovoga sasijecanja, pogotovu u najvišim slojevima društva (koji najviše i jagme) eto divne prilike za sve pričalice, novinare, nevladine organizacije, poreznike, inspektore, tužioce, na kraju i političare, da se jedan opštepoznati slučaj, sa važnom osobom u glavnoj ulozi, konačno istjera na čistac. Ne bi se trebao joguniti ni sam Tihić, koji tako često javno šiba po toj mrskoj korupciji, kao da bi joj, samo da može, za tren oka vrat polomio, pa ga još i u sitne komadiće isjeckao.

Ostavimo po strani sve okolnosti u kojim se dogodilo Tihićevo useljenje u jedan od najskupljih sarajevskih stanova. Njegova stambena afera nema ama baš nikakve veze sa raspadom vladajuće koalicije i stvaranjem nove, sa presudom Sejdić – Finci, sa pričama o ojađenim Bošnjacima i otcjepljivačkim Srbima...

Ovo je, naprosto, jedna priča o ličnom poštenju jedne javne ličnosti, priča koju treba ispričati do kraja. Prva riječ je na poreznicima, inspektorima i istražiteljima. Hoćemo li je, kad već sam Tihić ne pokazuje spremnost da predoči račun o svom novostečenom imetku, barem od njih čuti?

Morali bi, ako u ovoj zemlji ima bar još zrnce pravne države i makar mrven iskrenosti u općoj povici na korupciju kao društveno zlo u kojem prednjače, a ko bi drugi - ljudi iz vlasti.

Naše sluge ustvari su naše gazde

Ako bi i za šta dobili gromoglasnu podršku javnosti, federalni parlamentarci bi je dobili za finansijsko kažnjavanje zastupnika koji bojkotuju ovodnevna zasjedanja

Kad bi zarađivali prema učinku, naši ministri i zakonodavci i hljeba bi bili gladni. Toliko zakona koliko usvajaju u parlamentima raznih nivoa, toliko i kiše ima u sušnim ljetima poput ovoga. A zakoni su glavna roba koju oni treba da proizvode, dakle propisi po kojim život, i sve što uz njega ide, treba da se ravna.

Pa ni takav luksuz našim političarima nije dovoljan: oni su se izborili za pravo da, ako im se ćefne, čak ni ne idu na svoje radno mjesto. Upravo to čine ovih dana, kada dio federalnih poslanika/zastupnika planduje negdje u hladovini, dok dio njihovih kolega održava sjednicu za sjednicom.

Već tri zasjedanja Parlament FBiH održao je bez prisustva narodnih predstavnika iz redova SDA, HSP, Radom za boljitak i Stranke za BiH. Desetak zakona prošlo je jednu od faza u svojim procedurama, blagodareći prije svega činjenici da svi prisutni glasaju jednodušno. A kako i ne bi: to su poslanici iz stranaka nove parlamentarne većine.

Oni drugi, koji su u neproglašenom štrajku, takođe su interesno vezani: njihove stranke izbačene su iz izvršne vlasti. Pa se i njihove partijske kolege iz zakonodavnih klupa zbog toga osjećaju povrijeđeno i uvrijeđeno.

Čime god štrajkači pravdali svoj međusobno usaglašeni izostanak sa posla, oni jedno zaboravljaju: parlamentarci jednostavno nemaju pravo na tu vrstu obustave rada! Ili imaju, ali im se iz ličnih primanja, na kraju mjeseca, moraju izuzeti iznosi za neodrađene dane.

Za ovu vrstu kazne postoji odgovarajuća zakonska podloga. Stoga bi oni koji prisustvuju zasjedanjima, morali pokrenuti proceduru kažnjavanja. Ako bi i za šta dobili gromoglasnu podršku javnosti, za to bi dobili sigurno, čak i od pristalica stranaka čiji predstavnici bojkotuju svoje obaveze u Parlamentu BiH.

Svi mi simpatiziramo ove ili one političare, glasamo za ove ili za one stranke. Ali smo, skupno, siti i jednih i drugih, i svojih i tuđih. Ko, uostalom, trpi neradnike koje mora plaćati kao da kuju suho zlato? A upravo smo svi mi taj novčanik iz kojega oni, radili ne radili, uzimaju svoju fasungu, i to onoliku koliku su sami sebi odredili.

Naše sluge ustvari su naše gazde. Ili nešto ne valja sa onom prastarom izrekom po kojoj je vlast sluga naroda?

Slučaj Komšić: Prebjezi za jednokratnu upotrebu

Koliko Željko Komšić liči, a koliko se razlikuje od ostalih visokih funkcionera koji su i ranije napuštali ili mijenjali stranačke dresove?

Kad se riješe nekog teškog, napokon obavljenog posla, ljudima obično lakne, kao što je, vjerovatno, laknulo i Zlatku Lagumdžiji i Željku Komšiću. Dugo su jedan pred drugim glumili drugarstvo i ljubaznost, ali više tako nije išlo.

Zlatko je prvi sa olakšanjem javno othuknuo, kao da mu je pao veliki kamen sa srca. Nakon sjednice stranačkoga rukovodstva, on je u utorak prosuo prigodne krokodilske suze i ganutljivo poslao Komšića u SDP-ovsku prošlost, ispraćajući ga sa verbalnim žalom i nazivajući ga prijateljem i drugom.

SDP ide dalje bez Željka, a Komšić, nakon napuštanja jedne kuće, ipak ostaje u drugoj – u državnom vrhu.

Slučaj je vremenski najsvježiji, Komšić je i dosad najviše pozicionirani funkcioner koji je, tokom javnoga mandata, napustio stranačko krilo koje ga je odljuljalo za tu funkciju. No, sličnosti ovoga sa drugim slučajevima gotovo da su neizbježne.

Prva slična zgoda desila se 1997. godine, kada je, na nagovor i pod pritiskom međunarodne zajednice, Biljana Plavšić izdala i napustila SDS-ovsko jato. U tom trenutku obnašala je dužnost predsjednice Republike Srpske, a glavni joj je zadatak, izdiktiran iz međunarodnih krugova, bio da instalira u premijersku stolicu tada perspektivnog, kobajagi probosanski orijentisanoga Srbina, Milorada Dodika.

Zauzvrat, Biljani je obećana amnestija za zločinačko ponašanje u prethodnim godinama, u šta je ona očigledno povjerovala.

Nakon ekspresnog isključenja iz razljućenoga SDS-a, koji ju je postavio na funkciju predsjednika RS, osnovala je sopstvenu stranku - Srpski narodni savez (SNS) i 28. avgusta 1997. izabrana za njenoga predsjednika.

Ali se ništa ozbiljno iz ovoga vratolomnog aranžmana nije izrodilo. Plavšićeva je postala beznačajna politička ličnost, a ni Dodik se nije dugo zadržao na premijerskoj poziciji. Neuspjeh u izvršenju misije koju su joj povjerili međunarodni krugovi Biljanu je koštao hapšenja i haškoga suđenja.

Svoju kaznu je odležala, ali i danas je veliki štovatelj četničkoga kolovođe Draže Mihajlovića i, općenito, agresivnog velikosrpskog nacionalizma. Dodik je, pak, evoluirao u nakaradu; da pusti bradu i kosu veže u repić, teško da bi se razlikovao od onoga Dabića za koga nekako otkriše da je, ustvari, i glavom i bradom zločinački ratni vođa Republike Srpske.

Sljedeći na listi čuvenih prebjega, takođe sa međunarodnim zadatkom, bio je Jadranko Prlić. Tada na funkciji ministra vanjskih poslova BiH i člana Predsjedništva HDZ, učinio se strancima podesnim da iznutra razvali  nacionalističku Bastilju ovdašnjih Hrvata. Jadranko je u ljeto te predizborne 2000-te godine poletio da posluša, osnovao je i predvodio i neku svoju stranku (Proevropska narodna stranka), ali se vremenom slegla prašina oko njegovoga slučaja, a karijera počela da se topi kao svijeća.

Na kraju, i on je deportiran u Hag, gdje više od decenije čeka da mu se odreže kazna za ratne grijehove. Umjesto HDZ-a, razvalio je sebe.

Slično se proveo i bivši predsjednik HDZ-a Krešimir Zubak, sa izlaskom iz ove i formiranjem svoje stranke Nova hrvatska inicijativa. Sad ga, izgleda, ni tu nema, ali slobodno hoda Sarajevom, jer na savjesti ne nosi nijednu mrtvu glavu.

Za razliku od ovih slučajeva, u koje su bili umiješani strani prsti, u čiste lične, koristoljubive kalkulacije spadaju storije Nedjeljka Despotovića i Mehmeda Žilića. Prvi se, zarad ostanka na funkciji federalnoga ministra, iz građanske GDS prije 14 godina preselio u SDA, a kasnije i u SDP-ov tabor koji mu je omogućio još četiri funkcionerske godine (na ambasadorskoj dužnosti u Berlinu).

Mehmed Žilić, pak, poznat kao „glas prevage“, bio je ključni lik u obaranju tzv. Aprilskoga paketa, koji je 2006. godine u Parlamentu BiH srušen sa samo jednim glasom viška, glasom čovjeka koji je, za tu priliku, iz SDA prebjegao u Silajdžićevu Stranku za BiH. „Wikileaks“ je kasnije objavljivao dokumente u kojim se tvrdilo da se Žilić „činio čovjekom spremnim da bude taj koji će glasati tako ako mu plate".

Valjda je to Žilić tako i uradio, potom se još malo provrtio na dobro plaćenim pozicijama koje su bile u nadležnosti Silajdžićeve stranke, da bi onda nestao u političkoj anonimnosti.

Još su desetine parlamentaraca, općinskih vijećnika i gradonačelnika u međuvremenu mijenjale dresove, da bi opet nedavno uslijedio jedan bombastičan slučaj: SDP je od SDA preotela poznatog „političkog trgovca“ Desnicu Radivojevića. On joj je potreban da u ovome trenutku ipak održava legitiman sastav Federalne vlade (devet odanih protiv osam pobunjenih, uglavnom SDA-ovskih ministara).

Slučaj je dospio do suda, a krajem avgusta će stići i na najvišu instancu u FBiH. U svakom slučaju, iako su ga TV kamere uhvatile kako se sa Lagumdžijom javno ljubi i grli, u Radivojevićevom prebjegu nema ni trunke neke strasti, idejnoga opredjeljenja ili principijelnih političkih motiva. Čovjek, jednostavno, želi da bude u pobjedničkom timu, tamo gdje se dijele visoke plate i koriste zamašne privilegije.

Gdje je, u svemu ovome, mjesto Željka Komšića? Da li je i njega neko nagovorio na izlazak iz SDP-a? Ako jeste, ko je to: međunarodni ili domaći mešetari?

Za odgovor je rano, ali ima naznaka da ni ovdje nije sve baš tako lično, Željkovo, kako se to predstavlja i u prvi mah čini. Stidljivo, ali ne i toliko da se ne osjeti, dao je to naslutiti Zlatko Lagumdžija:

- Jasno je da SDA pokušava rovariti po SDP-u... Pokušavaju sve da učine da oslabe SDP... Ovo se, između ostalog, i dešava zbog toga... da se destabilizira SDP - rekao je Lagumdžija nakon sjednice na kojoj je potvrđen razlaz sa Komšićem.

Ono čega se SDP plaši, a zbog čega je možda i bilo podgurkivanja Komšića iz suparničkih krugova, da napusti Lagumdžiju, nije eventualni strah da bi Željko mogao da formira i predvodi neku drugu, konkurentsku socijaldemokratsku stranačku strukturu. Komšić nije ni političar ni ličnost tog formata. I ako krene tim putem, na izborima bi vidio da onih tristo i nešto hiljada glasova, koje je dobio za Predsjedništvo BiH, nisu baš njegovi. Većinu bi dobio i bilo koji drugi Hrvat kojeg bi poduprla SDP i u to upregnula precizno instruirane bošnjačke glasače.

Komšićeve eventualne veze sa nekim novim „prijateljima“ u SDP-u se plaše isključivo zbog njegovih ingerencija u Predsjedništvu BiH. Udružen sa Izetbegovićevim „NE“, on bi mogao postati prevaga za odbijanje rekonstrukcije Vijeća ministara BiH po principu da Vjekoslav Bevanda podnese ostavku, pa da potom odmah dobije novo mandatarsko zaduženje.

Tog trenutka vidjeće se za koga igra Komšić, ukoliko se prije toga, ipak, ne odluči na podnošenje ostavke i na ovu funkciju, koja je, u suštini, više SDP-ova nego njegova.

Ni ta varijanta raspleta u slučaju Komšić ne može se isključiti. Za razliku od većine ranije pomenutih političkih prebjega, koji su uglavnom, kao kondomi, služili za jednokratnu upotrebu, Komšićev je moralni dignitet neuporedivo viši. Prljavac on u politici nije nikad bio.

PS:

Možda se s tim neće složiti neki poznati, nekadašnji SDP-ovci. Na izlaznim vratima ove stranke upravo Željko je prema njima bio najgrublji, i ne sluteći da će jednom i sam doći u istu situaciju.

Stare sluge u rukama novih gospodara

O društvenom trošku, najgledaniji javni televizijski emiter postao je gromoglasni stranački megafon, prvo u službi Lagumdžijine SDP, a odnedavno pod palicom Tihićeve SDA

Na federalnom TV kanalu slika nikako da se izbistri. Mutna još od samog stvaranja ovoga entitetskog javnog emitera, ona gledalištu neprestano servira manje ili više krivotvoren uvid u zbivanja u zemlji.

Stvarnost, zapravo, za Federalnu televiziju odavno ne postoji kao objektivna činjenica, nego samo kao glina koja se mijesi ovako ili onako, ovisno o političkim i poslovnim interesima krugova koji tom kućom istinski upravljaju.

Veliki zaokret kojem sada svjedočimo, kada je ruka SDP-a uklonjena od režiserskog pulta, a na njeno mjesto došla ruka SDA, samo je posljednji i dosad najgrublji salto koji je FTV izvela. Ona je, naime, u samom startu, oktobra 2001. godine, bila plod vještačkoga začeća, dirigovanog odakle bi drugo nego iz međunarodnih centara moći.

Takva kakva je tom prilikom zamišljena i kako je kadrovski ekipirana, po sistemu promocije profesionalno još nedoraslih, ali stranački nezavisnih rukovodilaca i urednika, ona je trebala da preotme dizgine iz ruku vladajućih (bošnjačkih) nacionalnih stranaka, prije svih SDA. Međutim, cilj se nije iscrpljivao samo u tome. FTV je zamišljena kao glasnogovornica takozvane građanske opcije, kojoj je, preko ove kuće, trebalo raširiti krila.

U tome se i uspjelo, čak i više nego što se očekivalo i tražilo. Federalna televizija bila je neka vrsta organizovane opozicije nacionalnim opcijama koje su dominirale i Bosnom i Hercegovinom i njenim većim entitetom. Njeno izvještavanje bilo je pristrasno, prema vlasti izrazito kritično, a prema opoziciji jako naklono.

U jednom trenutku, vrag je potpuno odnio šalu i FTV je postala puki megafon u rukama Socijaldemokratske partije BiH (SDP). Na krilima njene televizijske propagande, koja se nije iscrpljivala samo u dnevnim informativnim emisijama, već i u drugim programima, konačno su izbori održani u oktobru 2010. godine promovisali ovu stranku u pobjedničku, onu od koje političko kormilarenje u Federaciji, pa i cijeloj BiH, najviše ovisi.

Tada je uslijedio pobjednički ples Lagumdžijine stranke i Federalne televizije. Ona je toliko promovisala interese SDP-a, da to ozbiljan čovjek više nije mogao da gleda. O društvenom trošku, ovaj javni emiter postao je neskrivena stranačka prćija. Sitni uspjesi ove stranke uzdizani su do neba, a njihovi politički rivali srozavani do samoga dna.

Sve je to, u izvedbi rukovodstva kuće, uredničkoga i novinarskoga sastava, rađeno na krajnje primitivan i izrazito navijački način. Iz aviona se vidjelo ko ovim javnim emiterom komanduje. Interesi javnosti i njenog potpunog, objektivnog i pravovremenoga informiranja – za koje svaka porodica plaća RTV taksu – odbačeni su u zapećak. Nijedna privatna televizijska kuća nije toliko naginjala ka interesima svojih miljenika ili partnera, koliko je to prema SDP-u činila „javna“ FTV.

A onda je najednom, prije dva mjeseca, truba Lagumdžijine stranke zamuknula. Činilo se da će, nakon 11 godina, slika na FTV ekranu konačno da se izbistri od stranačkih i klanovskih primjesa.

Nada je, međutim, bila jalova. Drugi manipulatori preuzeli su posao u svoje ruke.

Iza kulisa, vještim aranžmanima sa rukovodstvom RTVFBiH, SDA je ponovo preuzela primat nad uređivačkom politikom i programom ovoga javnoga emitera. Direktor Šabić „prodao“ je dušu novim gazdama, a potom je donji dio piramide, sa nekoliko brzih kadrovskih promjena, shvatio kako sada treba da se radi.

A radi se kao što se radilo i prije: neobjektivno, navijački, sluganski. Samo što su miljenici i protivnici zamijenili mjesta. Sad se forsira SDA i njena politika, a SDP se gazi i gdje ima i gdje nema povoda i razloga. Opet se laže i petlja, opet se neke informacije kriju, opet je javnost dovedena u situaciju da preskače federalno dugme na svom daljinskom upravljaču.

Stanje u ovdašnjem javnom radio-televizijskom prostoru je katastrofalno. Slučaj RTRS-a toliko je beznadežan da bi bilo samo bacanje riječi objašnjavanje koliko je ta kuća pod Dodikovom dirigentskom palicom.

Državni emiter, BHRT, ni organizaciono ni sa gledanošću svojih programa nikako da se stabilizuje, pa i ne predstavlja bitniji jezičac na informativnoj vagi.

Federalna televizija trenutno je najvažnija jer je, prije svega, još uvijek najgledanija TV stanica u BiH, i drugo – jer se jednom zamašnijom društvenom akcijom od nje još i nešto može napraviti, u relativno kratkom roku, ukoliko se ne dopusti da nove političke gazde zagospodare onako i onoliko koliko su to činile prethodne.

Za sluganstvo federalnog TV tima najmanje krivice snosi glavnina njegovoga personalnoga sastava. Kad se rukovodioci kurvaju, na novinarima i urednicima je samo da na novi način naštimaju svoje nišanske sprave. Inače bi, kad bi to odbili, sami bili izloženi ubitačnim rafalima. Posljednjih godina u RTVFBiH sječa neposlušnih je gotovo automatizirana, surova, a nejčešće i protuzakonito provođena. Stoga većina novinarskoga kadra guta knedle i radi onako kako im se naređuje da to čine.

Dobar dio krivice za ovu nemilu priču snosi međunarodna zajednica, odnosno njeni predstavnici koji su 2001. godine dirigovali procesom transformacije nekadašnje Radio-televizije Bosne i Hercegovine, stvarajući od nje tri javna emitera. Neuspjeh koji danas obilježava taj proces, stoga je i neuspjeh tih ljudi i krugova koje su oni predstavljali.

Ne samo zbog toga, objektivno je novi, robusni angažman međunarodne zajednice u ovome domenu jedini koji bi mogao nešto da promijeni nabolje. Domaće stranačke prste treba odmaći od ovoga posla, a povjeriti ga istinskim profesionalcima, da ga rade po vrlo jednostavnim pravilima koja važe za javne emitere u većini drugih evropskih država. Da gledaoci stvarno znaju šta se zbiva, da se ništa ne uljepšava ili unakažava, da se informacije odvoje od komentara, da se voditeljska lica, umjesto sugestivnih grimasa i podvikivanja, vrate u normalni spikerski izgled.

Za ovu vrstu angažmana, međunarodna zajednica ima na raspolaganju sve poluge. Uostalom, dosljedno uređenje javnog radio-televizijskog sistema jedan je od uslova za napredovanje u ispunjavanju zadaća postavljenih iz Brisela. Ono je, po mom sudu, neuporedivo važnije od onoga što se ovdašnjim vlastima neprestano postavlja u raznim ultimatumskim formama: od državne i vojne imovine do popisa stanovništva. Čini mi se da je pročišćavanje TV slike i radio talasa važnije čak i od onoga što treba da donesu promjene u Ustavu i Izbornom zakonu, a što se zbirno naziva „Slučaj Sejdić – Finci“.

To što mediji ne objave, gotovo da je isto kao da se nije ni dogodilo. Također, ako se o onome što se dogodilo javnost informira lažljivo i navijački, onda televizor postaje kutija za manipuliranje, a ne prozor u svijet stvarnih događaja, procesa i informacija o njima.

Svemu ovome jedna je mana: mediji su ovdje  uvijek bili prvi prostor političkoga zagađivanja, ali i posljednji na listi onih za čišćenje. Iz medija se ispaljuju i prvi i posljednji meci u velikim političkim ratovima kakav je ovaj koji se u BiH odvija već dvije decenije.

Željko na izlaznim vratima

Sve greške iz političke veze Komšić - SDP sada stižu na naplatu i njemu i njegovoj stranci

Zatišje na relaciji Komšić – Lagumdžija potrajalo je samo četiri mjeseca. Od ostavke podnesene u martu, koja je nakon par dana povučena, Željko Komšić se samo pritajio sa svojim protivljenjem politici stranačkoga šefa, čekajući povoljan trenutak da opet iskoči iz voza čija brzina i smjer mu se više ne dopadaju.

Isto to, sudeći po političkim aranžmanima koje je SDP u međuvremenu pravila, činio je i Zlatko Lagumdžija. Njegov koalicioni dogovor sa HDZ-om Komšić nije mogao da doživi nikako drugačije nego kao poruku da će biti „prodat“ u jednoj velikoj političkoj trgovini.

Tako su isti jarci ponovo stigli na isto brvno, sa kojeg jedan mora da skrene, zapravo da sa njega bude izguran u politički bezdan.

Željko Komšić odlučio je da prvi udari. U petak uveče, na sjednici najužeg rukovodstva SDP-a, otvoreno i oštro se suprotstavio Lagumdžiji i njegovim istomišljenicima. Povod je bio sporazum koji je SDP, o presudi Sejdić – Finci, napravio sa HDZ-om, a kojim se Komšić (ili neki drugi Hrvat iz ove stranke) izbacuje iz budućih kombinacija za mjesto u Predsjedništvu BiH.

Na ovaj način, SDP je priznao da bošnjačka majorizacija hrvatskih glasača nema političke budućnosti. Indirektno se to priznanje može shvatiti i kao neka vrsta pokajanja: da ni dva dosadašnja Komšićeva izbora nisu bila politički korektna.

SDP je smogao snage da, kad-tad, prizna tu svoju kardinalnu grešku. Komšić, međutim, nije mogao biti toliko nemilosrdan prema sebi kao što jedna stranka može biti surova prema svojim vojnicima, kojim nalaže čas ovo čas ono. Kraj ove veze stoga je neminovan, sa dvije dileme: prva, u kom trenutku će do njega i službeno da dođe i, druga, kako će se Komšić ponašati u preostalom dijelu svoga mandata u državnom vrhu?

Kao SDP-ov čovjek, koji je do sada usmjeravan stranačkim daljinskim upravljačem, on se sigurno neće ponašati. U dolazećem vremenu vjerovatno će istupati kao nezavisan faktor, vodeći ličnu politiku. Da li i takvu koja će značiti direktni rat sa strankom koja ga je digla u političke visine, preko koje je došao do dva mandata na čelu jedne sarajevske opštine, a potom i dva u državnom vrhu, nije lako pretpostaviti.

Željko Komšić rado bi se napio političke krvi i Zlatku Lagumdžiji i većini iz stranačkoga rukovodstva. Osveta je uvijek slatko iskušenje za odbačene i prevarene. A da mogućnosti za efikasan revanšizam Komšić ima, zaista ima. Svojim glasom u Predsjedništvu BiH on može opasno ugroziti čitav aranžman nedavno postignut između SDP-a, HDZ-a i Radončićevoga SBB-a.

Sada pod znak pitanja dolazi i rezervna varijanta nove državne koalicije za realizaciju kadrovskih promjena u Vijeću ministara BiH. Sa eventualno osvetoljubivim Komšićem, ne bi se više moglo računati na uspjeh scenarija po kojem bi Vjekoslav Bevanda podnio ostavku, zatim ponovo bio određen za mandatara, nakon čega bi – bez obzira na protivljenje Tihićeve stranke – personalne promjene u Vijeću ministara BiH bile provedene onako kako to želi nova većinska šestorka.

Uz Bakira Izetbegovića, glas ljutitoga Komšića sav bi dosadašnji Lagumdžijin trud bacio u vodu.

Kako će se Komšić u dolazećem vremenu ponašati zavisi, ustvari, od njegovih ličnih političkih ambicija. Ukoliko razlaz sa SDP-om doživi i kao razlaz sa politikom općenito, tada bi moglo biti i pomenute osvetoljubivosti. Kad pada, neka se i čitava planina snažno zatrese!

Ako, pak, Komšić potraži neku novu ličnu političku budućnost, onda ostatak njegovoga mandata u Predsjedništvu BiH ne bi trebao biti označen miniranjem politike svoje dojučerašnje stranačke braće. On ne smije naljutiti baš sve kolege iz SDP-ovoga vrha, pogotovo ne stranačku glasačku mašineriju koja ga je izbacivala u same vrhove. Jer, ti će mu ljudi trebati 2014. godine, bilo na stranačkim bilo na opštim izborima koji će se tada odvijati u BiH.

Doduše, teško je vjerovati da će Komšić uopšte dočekati stranačke izbore kao član SDP-a. Ako sam ne izađe iz stranke, ona će ga eliminirati. Još dvije godine njegova nesloga sa Lagumdžijom nikako ne može potrajati bez ili-ili epiloga. A i kad bi se za dvije godine sučelili u izboru za mjesto stranačkoga šefa, Komšićeve šanse bile bi, protiv Zlatka Lagumdžije, minimalne. Svi koji su se s njim do sada sukobljavali, završavali su bitku svlačenjem crvenoga dresa: od Nijaza Durakovića i Bogića Bogićevića, preko Nermina Pećanca, Ive Komšića i Mire Lazovića, do Nijaza Skenderagića i Ljubiše Markovića.

I u drugim velikim ovdašnjim strankama pobunjenici su u pravili ispadali iz igre. Više su napravili samo Haris Silajdžić, koji je, po izlasku iz SDA, 1996. osnovao Stranku za BiH, i Božo Ljubić, kad je raspolutio HDZ.

Ovakvom političkom vaskrsavanju, nakon gotovo izglednoga izlaska iz SDP-a, Željko Komšić vjerovatno se ne može nadati. On je suštinski bio samo kotač u velikoj mašineriji SDP-a, koji ga je, kako misle mnogi politički analitičari, plasirao na političke pozicije previsoke za stvarne Komšićeve političke kvalitete. Ne misli se pri tome samo na onu u državnom vrhu nego i na onu koju je, od 2000. do 2006-te godine, imao na čelu najveće sarajevske opštine.

Greške iz političke veze Komšić - SDP sada stižu na naplatu i njemu i njegovoj stranci. Šteta će svakako biti obostrana.

I nobelovci lažu, zar ne?

Glupo je i pomisliti da pametan čovjek ne može biti nacionalista, bilo da se radi o Andriću ili Ćosiću, Miloševiću ili Dodiku

Kao kamenčić u cipeli, tako i našu javnost već decenijama žuljaju ime i književno djelo Ive Andrića. Taman se spusti zavjesa na neku ovdašnju raspravu o njegovim literarnim podmetanjima Bosni i muslimanima, a neko nas sa strane podbode da se time nanovo pozabavimo.

Ovih dana na to nas je potakao jedan od najtiražnijih njemačkih dnevnih listova, Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

U svom specijalnom feljtonu FAZ navodi da u Bosni i Hercegovini „nacionalistički predstavnici muslimanskog većinskog stanovništva imaju problema s Andrićevim djelima, kojima predbacuju antitursko usmjerenje“. Autor, međutim, zaključuje, pa i presuđuje da je Andrić „bio previše pametan i talentiran, a da bi kao književnik bio nacionalista“.

Sa tezom da uman čovjek ne može oboljeti od nacionalizma, novinar njemačkoga lista nehotično skreće pažnju na jednu temu koja nam nije nimalo strana. To je pitanje da li su vodeće ličnosti novog srpskog nacionalističkog vala bili stvarni nacionalisti ili, pak, samo karijeristi, politički i intelektualni glumci, interešdžije koje su u određenom momentu shvatile da je nacionalizam dobitna kombinacija za njihove ambicije.

Još prije tridesetak godina, kada je svojim romanom „Nož“ zlokobno zatalasao javno mnjenje, Vuka Draškovića mnogi su olako amnestirali. Kobajagi, tako uspješan novinar, pa još talentiran pisac, nikako ne može biti moralno nakazan da uroni u prljavu vodu nacionalizma.

Ista vrsta rezerve ispoljavana je i prema tandemu Kosta Čavoški - Vojislav Koštunica, tada glasovitim beogradskim intelektualcima, kad su jednom svojom knjigom žestoko zagudili po guslama velikosrpstva. Dobrica Ćosić, već tada narodna veličina bez premca, navođen je kao živi primjer nespojivosti nacionalističkoga primitivizma sa pametnim, vanserijski obrazovanim i umno obdarenim ljudima.

U kolo nacionalne mržnje uskoro je uskočio i sarajevski intelektualac Vojislav Šešelj, zakićen zavidnom odrednicom najmlađeg doktora nauka u dotadašnjoj jugoslovenskoj historiji.

Posebna priča su Slobodan Milošević i Milorad Dodik. Mnogi političari koji su sa Miloševićem sarađivali ili su, čak, trpili od njegove teške ruke, redovito su tvrdili da kod njega nema ni trunke nacionalizma. Karijerizam i slavoljublje tobože su bili pravi pokretači njegove ličnosti, a nacionalizam samo sredstvo kojim se služio u dosezanju osobnih ciljeva.

Slično je i sa Dodikom, koji je u posljednjih šest godina napljuvao puno korito političkih splačina. Ali kažu – sve je to samo maska; pravi Milorad, praktičar i biznismen, sa pravim nacionalizmom se, tobože, ni u putu nije susreo.

Tako je, kobajagi, i sa Ivom Andrićem, na čije nobelovske spise već decenijama mnogi bošnjački intelektualci sumnjičavo vrte glavom. Njemački novinar nije prvi koji je nihove kritike odbacio zaključkom da je Andrić „bio previše pametan i talentiran, a da bi kao književnik bio nacionalista“.

Sa svom svojom pameti i literarnim visinama koje je dosegao, Andrić ipak nije tako nevin. Njegovi kritičari samo su ga čitali previše vruće glave, strasno se ibreteći nad njegovom mišlju, metaforama i stilizacijama likova i vremena kojim se bavio. Iz vida su, međutim, ispuštali ono glavno, ono što se ni lijepom ni ružnom riječi ne da sakriti: činjenice!

U svom djelu, naime, Ivo Andrić grubo i nacionalistički zajapureno krivotvori bosansku historiju kada, na bezbroj mjesta, zapisuje grubu neistinu o tome da su čak sredinom 16. stoljeća ovdje živjeli – Srbi!

Živjeli su hrišćani, dabome, ali se oni Srbima nisu nazivali još skoro tristo godina. Tek tada, pod uticajem čuvenoga Ilije Garašanina i njegovoga spisa „Načertanije“, dakle nakon 1844. godine, u BiH kreću srpske bundžije sa zadatkom da, između ostaloga, ovdašnjim hrišćanima nametnu srpstvo kao veliku nacionalnu šubaru. Sam Garašanin govorio je, na Andrićevu sramotu, o Bošnjacima kao stanovnicima ovih krajeva, pri tome ih razvrstavajući na Bošnjake istočnopravoslavne, rimokatoličke i muhamedanske vjere.

Ni za Garašaninova vijeka, dakle, Srba u BiH još nije bilo ni od korova, a kamoli u Ivinim tri stoljeća starijim hronikama!

Koliko je samo srca svojim nobelovskim lažima, udobno smještenim u obavezne školske lektire, Andrić ovako regrutovao u falange sa vječitim zadatkom da jednom „srpsku zemlju Bosnu“ vrate tamo gdje odvajkada pripada? Koliko su ognja u srpskim mozgovima raspalili i drugi „otmjeni mislioci“ Drašković, Šešelj, Koštunica, Milošević, Ćosić...

To su, nažalost, pravi generali velikosrpske raspamećenosti; sve ostalo je  sitna boranija. Stoga je jako glupavo i pomisliti da pametan čovjek ne može biti nacionalista. Štaviše, upravo takvi, obdareni visokim kvocijentom inteligencije, tvorci su, inspiratori, kolovođe i podstrekači nacionalističke pomame.

Njihova osobna pamet pri tome im nije bila nikakva brana. Štaviše, bilo je to dodatno oružje za prljave bitke koje su vodili u ime vascijeloga srpstva.

Moralna kaljuga

Sjeme zla koje ostaje iza Ratka Mladića znak je da se srpski narod još nije izborio sa svojom opakom bolešću

30. 05. 2011.

U svijetu kojim već pet stoljeća dominira Makijavelijevo (Machiavelli) geslo, po kojem ciljevi opravdavaju sredstva, moral i stid nisu nestali samo iz politike; oni su iščezli i iz mnogih ljudi. Pod političkom, nacionalističkom i medijskom torturom čovjek ponekad nije u stanju da razluči dobro od zla, vrlinu od mane, pa ni čast od beščašća. S tom moralnom kaljugom suočavamo se i ovih dana.

Hapšenju Ratka Mladića raduje se svaki pristojan čovjek, bez obzira na vjeru i naciju, na čelu s Tilmanom Cilhom (Tilmann Zülch), njemačkim borcem za ljudska prava, koji je i stvorio tu „teoriju“ o pristojnosti. E da bi povukao jasnu granicu između etičkih visina, s jedne, i moralnog gliba, s druge strane, po kojem gacaju oni koji jednog masovnog ubicu danas okivaju u zvijezde.

Već prve noći koju je Mladić prespavao među rešetkama, oni „nepristojni“ već su bili na nogama. Beogradom je lumpovala raspomamljena, moralno zavedena srpska mladost kojoj je neko - malo roditelji, malo škola, malo ulica utuvio u glavu laž o srpskom junaštvu i njenom bezgrešnom svecu, krvavom đeneralu. Na Mladićevoj rodnoj grudi, dakako, izljevi beščašća bili su još žešći. Prvo na Palama, potom u Kalinoviku, sutra, vjerovatno, u Banjoj Luci.

Mladić je naš časni sin, najbolji srpski oficir 20. vijeka, poručio je s jednog mitinga Pantelija Ćurguz, predsjednik Boračke organizacije RS. Kolega mu Dražen Perendija još je jasniji kad kaže: „Nema grijeha na Mladićevoj duši“. Tu je i kalinovička načelnica Mileva Komlenović da srebreničkog koljača nazove „časnim i velikim vojskovođom, herojem srpskog naroda“. Kakva li je budućnost srpske mladeži kojoj sijede, u nemoral ogrezle glave, ovakvim porukama pune uši?

Kakva je, uopće, budućnost jednog naroda koji slavi i brani zlikovce? Kakva je naša bosanskohercegovačka sutrašnjica ako u nju neki ulaze ushićeni prljavom prošlošću, spremni da se njom čak i ponose? Teška, mučna i napeta, eto takva nas sutrašnjica čeka s onima koji prkosno poručuju da smo im uzeli „orla“, ali im je ostalo „gnijezdo“.

Iz kojeg će se, dakako, leći novi crni tići, neki budući mladići... Đeneral je u zatvoru, bit će suđen, oštro kažnjen, među rešetkama će i skončati. Sjeme zla koje iza njega ostaje, nažalost, znak je da srpski narod još nije izvojevao pobjedu nad samim sobom, nad opakom bolešću koja ga je davno zahvatila i kojoj se još ne vidi lijeka.

Etnička metla

Popis stanovništva može se pretvoriti u definitivno priznavanje njenih rezultata

17. 01. 2012.

Srpski i hrvatski političari davno su digli ruke od povratka svih na svoje. Sva je prilika da od toga sada odustaju i predvodnici bošnjačkog naroda, ubjedljivo najbrojnijeg na spisku od 2,2 miliona ratnih prognanika.

Ovaj čin biće ozvaničen ako se u djelo provede brisanje člana 48. iz Prijedloga zakona o popisu stanovništva. Tim potezom gumice netragom bi nestao princip po kojem se, pri formiranju vlasti, uvažava etnička struktura iz popisa održanog 1991. godine.

Ako se to dogodi, svaka ideja o daljnjem vraćanju na predratne adrese potpuno bi izumrla. Na krvave stečevine bio bi stavljen i posljednji muhur, pa bi i Srebrenica, simbol zločinačke etničke metle, i zvanično postala vlasništvo svojih krvnika.

U ovom trenutku teško je otkriti zašto bošnjačka politika najednom odustaje od starih stavova. Krajem 2008. godine Sulejman Tihić je poručio Bošnjacima da se ne brinu, jer se on u Prudu dogovorio s Dodikom i Čovićem da novi popis ne utiče na formiranje organa vlasti, sve dok se ne provede novi povratnički projekt. Tada je rečeno da će u njega država uložiti pola milijarde maraka!

Godinu kasnije, međutim, kad su Dodikovi državni poslanici minirali ovaj projekt, i Tihić je povukao svoju prudsku riječ. Zašto joj se vraća tri godine kasnije, kad o novom velikom povratničkom programu nema ni govora?

Prognanici i javnost su zbunjeni. Samo im je jasno da je u pitanju kapitulacija, izdaja i predaja. U njene razloge teško je proniknuti, pogotovo ih nije moguće razumjeti.

Vrana vrani (ne) kopa oči

Kad bi pošteno progovorili, upravo ljudi iz vlasti najbolje bi opisali sav jad, nerad i neodgovornost u državnim, entitetskim i drugim vrhovima

11. 02. 2012.

Jedan ministar izrekao je ovih dana jedno pitanje koje svima stoji na jeziku, a tiče se vrlo dezorganiziranog, neefikasnog i lošeg reagiranja državnih institucija i organizacija na vremenske neprilike u našoj zemlji. Riječ je o Miloradu Bahilju, ministru trgovine u Vladi Federacije BiH.

Za naš list, ministar Bahilj u ljutitom tonu izrazio je bojazan da niko neće odgovarati za brojne propuste, aljkavost i nebrigu, samim tim i za mrtve glave koje je odnio ledeni val u najvećem dijelu BiH. Štaviše, obećao je da će pitanje odgovornosti, konkretno za mostarsku dramu, pokrenuti na sjednici Federalne vlade, nudeći se kao svjedok katastrofalnog ponašanja vlasti grada na Neretvi u trenucima kad se suočio s bijelom kataklizmom. Neko, kaže Bahilj, mora odgovarati i zbog Mostara i zbog smrti desetina ljudi u drugim krajevima zemlje.

Nadamo se da se ministar Bahilj, kad se iz Mostara probije u Sarajevo, neće predomisliti te da će pred kolegama iz federalnog vrha biti jednako ljutit i oštar kakav je bio u razgovoru s našim novinarom. Svejedno je hoće li za to biti motiviran strahom koji je osjetio u trenucima kad su kod Salakovca, s još stotinjak ljudi, životno ugrožene bile i njegova supruga i kćerka ili će to učiniti principijelno, jer je kao građanin vidio kako malo tamošnja vlast vodi računa o svojim stanovnicima, čak i kad im se glave nađu u ledenoj torbi.

Bitno je da to, vođen ovim ili onim, Bahilj ipak kaže, da opiše kakav javašluk vlasti je vidio i da za to zatraži smjene, kazne i sve ono što ide uz sankcioniranje neodgovornog ponašanja pojedinaca, institucija i organizacija. Njegova riječ bit će neuporedivo teža od onoga, a svodi se na isto, što govori obični čovjek, pa i mediji koji na vrlo konkretnim primjerima ukazuju na brojne propuste u borbi s ledenom najezdom. On, uostalom, bolje od drugih zna i procedure i kapacitete onih koji su ga ovom prilikom razljutili.

Neka mi oprosti na eventualno neopravdanoj podozrivosti, ali ne mogu pobjeći od utiska da Bahilj baš i ne bi toliko galamio da na primjeru svoje porodice nije vidio kako je u očima naše današnje vlasti mali i bijedan obični ljudski život. Kako ljudi mogu biti, bez velike nužde, čak i žrtvovani, ostavljeni na cjedilu kad im je i goli opstanak u pitanju.

I bez te nesreće ministar Bahilj, kao i sve njegove kolege na raznim nivoima vlasti, sve to mogao je vidjeti i mnogo ranije, samo da je htio u to gledati, vidjeti da nas vlast već godinama pravi majmunima, da ne žali čak ni za našim životima.

Bahilj i slični, ustvari, sve to i vide i dobro znaju, nisu slijepci. Stvar je u tome da se rijetko, skoro nikad, ne odlučuju na javno reagiranje, pogotovo ne na ono što on najavljuje: pokretanje pitanja odgovornosti u najvišem organu federalne izvršne vlasti. Po sistemu da vrana vrani ne kopa oči, oni obično žmire na oba oka da se ne bi morali zamjerati nikome iz vladajućih krugova kojima i sami pripadaju. To je, izgleda, uvjet opstanka u tim krugovima, kojeg su ministri i drugi rukovodeći ljudi potpuno svjesni i na koji svjesno pristaju. Cinkaroše niko ne trpi, pa ni vladajuća elita one koji su spremni iznutra iznositi prljavi veš.

Jednom sam, s punom sviješću da to i nije baš tako, javno rekao da je sva naša vlast lopovska i neodgovorna. Iza takve ocjene i dalje stojim.

Jedan dio naše vlasti, teško je reći u kome procentu, ogrezao je u krajnje lošem  ponašanju; njihova marka veća im je od državne milijarde, a njihov luksuz važniji od kore hljeba ljudi kojima vladaju. Takvi su nas i srozali na ovako niske grane.

Oni drugi, pak, koji u svom obavljanju visokih funkcija pokazuju više skrupula, u istom košu završavaju zbog svoje pasivnosti. Njihov "zločin" je, jednostavno, "zločin" nečinjenja. Svašta oni pored sebe vide, ali od toga redovno okreću glavu ili se prave da to ne vide.

Takvi se, naravno, ljute kad ih se smješta u istu vreću s bagrom s kojom rade i sjede u najodgovornijim državnim, entitetskim kantonalnim ili općinskim rukovodstvima. U povjerenju su vam skloni reći da ništa nije do njih, da su njihove ruke čiste: prljavci su neki drugi. Oni, eto, radi mira u kući, neće to javno da potežu.

Taj mir u kući, ustvari, samo je njihov mir i njihov lični profit. Takvi se kroz vlast provlače, a da od njih ne vidimo ničeg lošeg, ali također ni mrve dobrog. Tu su, a kao da nisu: puka ikebana za one koji vode kolo. Zna se u kom pravcu: svom, sebičnom.

Cijena poštenja u rukovodećoj eliti nikako se ne može mjeriti samo lošim činjenjem, gramzivošću, sklonošću ka korupciji, javašlukom u obavljanju najvažnijih funkcija. Važna stavka je i odnos prema javnom dobru, prije svega prema odgovornosti za funkcioniranje države i njenih vlasti. A kad pored sebe šutke gledate one kojima je to posljednja rupa na svirali, koji samo harče i razvlače, ni vaša savjest i čast nikako ne mogu ostati čisti. S kim si, takav si - rekao bi narod.

Malo ćemo sačekati da se ministar Bahilj izvuče iz okovanoga Mostara. Dat ćemo mu i vremena da u Sarajevu spozna kako ni razne federalne službe ovih dana nisu bile daleko bolje od tamošnjih općinara i kantonalaca. Sve je, nakon toga, na njemu: ili da vranama krene put očiju ili da podvije rep, kao što to njegove kolege godinama čine.

Lijepa riječ svaka vrata otvara

Umjesto da strateški potiče razvoj zemlje i tako rješava naslijeđene probleme, vlast se neprestano koprca u taktičkim pokušajima da nekako kupi socijalni mir

24. 03. 2012.

Poslovicu iz naslova ovoga teksta naša vlast davno je prihvatila kao jednu od formula svoga ponašanja. Za ovih šesnaest poratnih godina ona gotovo nikoga ko je došao da se žali nije kući poslala bez obećanja da će njegov problem biti nekako prevladan.

U jednom kratkom periodu, dok je obavljao dužnost federalnog premijera, od toga je odudarao Mustafa Mujezinović. On je raznim nezadovoljnicima znao odbrusiti grubo NE i vratiti ih kućama još nezadovoljnije nego što su došli. Pa se to i njemu i ministrima koje je predvodio obilo o glavu. Koštala ih je, između ostalog, njihova osionost prema obespravljenim ljudima koji su od njih tražili pomoć.

Vlada Nermina Nikšića, koja je na vlast došla u još težoj ekonomskoj, socijalnoj i društvenoj situaciji, kad praktično svakoga nešto boli, a lista ljudi u krajnjoj nuždi se svakodnevno i dramatično produžava, vratila se starom obrascu. Za 11 mjeseci vladavine ona sa svoga praga nikoga nije vratila, a da mu nešto nije dala; ako ne novac, a ono bar utjehu ili obećanje da će njihov problem u dogledno vrijeme biti riješen.

Ovakva taktika i ranije je palila, misle u novoj Federalnoj vladi, pa nema razloga da se i ubuduće ne primjenjuje. Slijedom toga, prvo su radnicima "Konjuha" iz Živinica podvalili utisak da će nešto dobiti premijerovim uvjeravanjem da će se jako založiti za njihovu stvar. Za njima su, također, nahranjeni obećanjima, svoje povike stišali i radnici sarajevske "Hidrogradnje".

Taktika lijepe riječi upalila je i sa nesretnicima iz zavidovićke "Krivaje", koji su se kućama vratili sa znatno nižom temperaturom od one užarene s kojom su prethodno krenuli na protestno pješačenje do Sarajeva.

Ispraznom porukom da su i SDP i SDA na liniji njihovih zahtjeva, federalna vlast primirila je i razljućene bivše vojnike i tako svoju brigu pretovarila na tuđa leđa.

Oni koji su osmislili ovu vrstu taktiziranja i koji misle da će na taj način bezbolno pregrmiti i cijeli mandat, međutim, grdno griješe. Te su finte prethodnih godina najčešće palile, jer su se uvijek nekako iznalazili modeli za ušutkivanje nezadovoljnika. A bilo je i novca; nikad mnogo, ali uvijek dovoljno da se zapuše usta najglasnijim bundžijama.

Staroj taktici, međutim, mjesto je u starom gvožđu. Pokazuje to i slučaj "Konjuh". Radnici ove nekad primjerne kompanije vrlo brzo su shvatili da od lijepih Nikšićevih riječi neće biti ništa. Kao što je i ovaj, vjerovatno, ako se istinski raspitao za problematičnu historiju ove firme, spoznao da, i pored najbolje volje, ni on ni Vlada FBiH tu ništa ne mogu učiniti. Stoga i najava iz Živinica da je radnike strpljenje već izdalo te da će, s istim pitanjima, žalbama i molbama, uskoro opet pokucati na premijerova vrata.

Rečeni primjeri pokazuju da je naša vlast svih ovih godina, umjesto da strateški potiče razvoj zemlje i tako puni fondove iz kojih može rješavati i naslijeđene probleme prošlosti, neprestano nastojala da nekako kupi socijalni mir. Jeftino se ulagivala čas na ovu čas na onu stranu, ovisno od toga koliko su opasnim po svoj javni prestiž procjenjivali grupe koje su od njih tražile pomoć ili zaštitu.

U trenutku kad se ekonomski i socijalno gušimo na samom dnu, međutim, pokazuje se da je, u stalnoj brizi za taktiku, iz vidokruga potpuno ispalo svako strateško ponašanje i osmišljavanje. I pored najbolje volje, u radu vlasti, pa ni u njenim papirnatim programima, ne može se pronaći nijedno ozbiljno razmišljanje, a kamoli opipljiva mjera ili cijeli projekt, koji bi vodili ekonomskom boljitku. Budućnošću se vlast, jednostavno, ne bavi.

A rješenje je samo u tome. Za šmrk kojim se mogu efikasno gasiti vatre i vatrice koje u ovoj zemlji svakodnevno plamte potrebni su novi izvori vode. Svi do sada korišteni iscrpljeni su do posljednje kapi. S njima je iscrpljena i mogućnost da se politički dalje zarađuje na taktici po kojoj lijepa riječ otvara i gvozdena vrata.

Iako je to i do sada uglavnom bila, ta lijepa riječ iz usta vlasti ubuduće jedino može zvučati kao gola laž!