27. 06. 2013.

Probni baloni

I Bosna i Srbija još će neko vrijeme drhtati pod makazama svjetskih političkih kartografa


Kolo (ne)sreće začas se okrene. Koliko jučer, Srbija je na političkim kartama kvasala kao krofna. Analitičari, političke provodadžije i mutikaše lijepili su uz nju pola Bosne, trećinu Hrvatske, bezmalo čitavu Makedoniju. Balon velikosrpske države naduvavan je do nebesa.
Danas je, međutim, dobrano ispuhan, a Srbija je splasnula kao probušena guma. Kosovo je „tamo daleko“, a mrda se i Vojvodina. Na internet stranici Google Analytics jučer je postavljena geografska karta Srbije na kojoj je ona prikazana bez Kosova i Vojvodine.
Premijer Dačić je, dabome, ocijenio da je riječ o “skandaloznoj provokaciji”. Političari i mediji vide u tome probni balon kojim se testira srbijanska i međunarodna politika. Konci se mrse na već često viđane  načine.
Ako su oni ikome jako poznati, onda su nama. BiH još samo nije ucrtavana na kartu Kine; pod svakojake turbane su nas smještali. Malo-malo, pa negdje osvanemo podijeljeni po sadašnjoj entitetskoj liniji. Ruski prognozeri vide nas pod slavenskim skutima, dok evropski analitičari kažu da ćemo za desetak godina biti ugurani pod njemačku kapu i u njenu intreresnu sferu.
U ovom zamršenom svijetu, u kojem politički kartografi ni časa ne miruju, sve je moguće. Pa, zar sve do 1991. vodeće sile svijeta nisu uzvikivale da nema ništa od raspada Jugoslavije i mijenjanja državnih granica u Evropi?
Ispalo je drugačije. I opet vri, a ni kuhari ni mi koji kusamo njihove kaše ne možemo biti sigurni kome će dopasti meso, a kome kosti. I mi i Srbija, međusobno jako ovisni, još neko vrijeme vrtjet ćemo se na tom užarenom političkom ražnju svjetske politike.
(Dnevni avaz)

24. 06. 2013.

Šta će biti s nama?

Život ne kroji samo politika, pa ni društveni preporod ne može biti samo njeno čedo


O svom jadu zabavljeni, gotovo da ne primjećujemo kako ni drugima ne cvjetaju ruže. Kriza udara i po takozvanim državama blagostanja.
Njihovo propadanje prošle sedmice je opisao američki filozof Noam Čomski (Chomsky). Pri tome je najmanje kandžijao po ekonomskoj krizi. Vodeći svjetski mislilac u prvi red je gurnuo srozavanje demokratije, morala, odgoja, medijsku i političku izopačenost...
Čak i razvijenom svijetu se, kaže Čomski, crno piše. Šta li tek čeka nas u ovoj balkanskoj zabiti?
Sreća pa nemamo takvih umova da nam u jedan sepet natrpaju sve naše jade. Zapravo, velike pameti za to i ne treba: ovdje i golo oko vidi koliko je sati.
Svijet se, dabome, neće predati, a ni mi ne možemo malodušno leći i lipsati. Sa sudbinom se moramo ozbiljnije potući. I, pod jedan, odbaciti onu uvriježenu zabludu da sunce izlazi samo iz kabineta vlasti, kojom tumačimo svaki naš posrtaj. Život jedne zemlje, ipak, ne kroji samo politika. Stoga ni preporod ne može biti samo njeno čedo.
Mostarci su tokom vikenda čistili smeće oko Bune. Neće mali čovjek svijet tumbe okrenuti, ali ga može pomaći bar za mrven. Još kad bi ljudi od pameti odašiljali malo više ideja, a spretni biznismeni i drugima otvarali oči čime da se bave... Mladi bi se, zarad sebe, trebali okrenuti sticanju pravog znanja, umjesto lakih i beskorisnih diploma. Svi skupa treba da zrijemo i kao birači i kontrolori svojih predvodnika.
Ako se to ne dogodi, brzo ćemo na vlastitu sahranu. Džaba će nam biti i utjeha da imamo groznu vlast. Jeste ona crna poput đavla, ali ni mi, priznajmo, nismo rajske cvjećke.
(Dnevni avaz)

20. 06. 2013.

Ko će koga neg' svoj svoga

Nebojšu Radmanovića, osramoćenog u graničnom (ne)sporazumu s Hrvatskom, vjerovatno je namagarčio njegov dragi šef i prijatelj Milorad Dodik


Šampanjcem je, na kraju, zalivena priča o hrvatskom graničnom bedemu. On je 24 sata izgledao neprelazan kao Kineski zid, da bi se obnoć vratio obličju jedva vidljive crte preko koje će lako prelaziti i ljudi i roba.
Počelo je tragično, zastrašivanjem, a završava se, kako vidimo - komično. Uloga dvorske lude pri tome pripada Nebojši Radmanoviću. Šta mu bi - svako se u čudu pitao kad je čuo za njegovo „ne“ sporazumu koji je naša delegacija u posljednji čas postigla u Zagrebu. Em za protivljenje nije bilo ni mrve razumnoga razloga, em je Radmanović nevažećom proglasio delegaciju čije je formiranje i sam odobrio.
Isti začuđujući uzvik (Šta mu bi?) čuo se i nakon što je Nebojša sutradan povukao svoju odbijenicu. Teško je, međutim, vjerovati da se pameti prizvao nakon logičnih primjedbi ministra sigurnosti Radončića, još manje pod pritiskom „mrskih“ stranaca. Tajna je negdje drugdje.
U priči o tobožnjem hrvatskom bedemu nema specijalnih dobitnika; sve će ići po starom. U Briselu je to zapečaćeno novim štambiljom. No, nije da nema gubitnika. Jednoga sigurno znamo, samo je zagonetno ko je Nebojšu Radmanovića nasankao kao političkog balavca. Mnogi bi se rado kladili da je to niko drugi do njegov stranački šef - Milorad Dodik. On ga je koncem prvo povukao na onu, a potom na posve drugu stranu.
Dvodnevno komešanje u Radmanovićevoj glavi nije bilo plod sunčanice. Njemu je namještena vješta politička klopka, nakon koje će zamuknuti oni koji odavno govore: Eh, da nam je raditi s ovim mirnim čovjekom, Radmanovićem, a ne s onim nasrtljivim i prevrtljivim Dodikom...
Vazda je bilo političkih kurbana. I još će da ih bude! Uostalom, ko će koga neg' svoj svoga. Bar kod Srba je to stvar tradicije, od Karađorđa i Obrenovića do Miloševića i Stambolića, a sad i Nebojše i Milorada. Oni, po svemu sudeći, neće još dugo biti ni politički pajtaši, ali ni privatni drugari.
(specijalno za blog)

17. 06. 2013.

Moć građana

Je li moguće da strane diplomate u tu vrstu naše snage vjeruju više od nas samih?


Stranci ovdje vedre i oblače. Prvo su, po svom aršinu, nametnuli mir, a potom i ključne zakone naše mlade države. I u sljedećoj fazi, kad su se povukli iza zastora, upravo njihov bio je plan da se napredak BiH povjeri domaćim političarima.
Danas, kad vlast niže samo neuspjehe, a stranci, pak, ne žele stare uzde, nazire se njihova nova terapijska preporuka. Moć iscjeljenja vidi se  u - moći građana!
OHR i PIC prošle sedmice su službeno odbili da presijeku neslanu šalu vlasti sa našom novorođenčadi. Nezvanično je, međutim, upravo s te strane puhnuo silan vjetar u leđa ogorčenih građana: od JMBG-ovaca do banjolučkih studenata. Stranci su u njima prepoznali silu koja može, pritiskom na vlast, da pokrene naše u glib zaglavljene točkove.
Prvo smo čuli Valentina Incka (Inzko) kako ohrabruje razložne bundžije. Djelovao je kao da bi i on s njima rado zamahnuo nekom sočnom parolom. Britanski ambasador također je hitro izrazio podršku građanskom otporu. A onda je i Patrik Mun (Patrick Moon) na internet okačio američki poziv građanima BiH da pojačaju kritički odnos prema svojoj vlasti.
Stranci, očito, vjeruju u moć građana. Znaju oni kako je to u njihovim zemljama, u kojim vlast baš ne drhti pred podanicima, ali dobro pazi da im se ne zamjeri. A kod nas je na sebe navukla sve što se moglo: i prezir i gađenje i bijes i očaj. Otud i logično pitanje: je li moguće da u moć ojađenih građana BiH stranci vjeruju više od nas samih?
Naš odgovor dat će dolazeći dani, u kojim bi se opravdani pritisak na vlast morao znatno umnožiti. Razloga je toliko da pretjeran ne bi bio ni desetorostruko jači građanski bunt od ovoga koji sada imamo.
(Dnevni avaz)

14. 06. 2013.

Željkina (ne)sreća

Cvijanovićki bi lakše palo da joj nestašna srpska studentarija razlupa premijerski kabinet nego da skupa samo podviknu Srbin, Bošnjak i Hrvat


Pogled u dno tanjira zajednički je većini građana koji ovih dana galame na vlast. Iza matičnog broja stoji ista vrsta bijesa kao i iza bučne šetnje banjalučkih studenata. I ostali protestni skupovi, od Živinica do Prijedora, stomačne su prirode: krče crijeva, pa škripe i zubi iskeženi prema nemarnoj vlasti.
Kad to znamo, bijedno zvuči sreća Dodikove premijerke Željke Cvijanović. Ona je ushićeno izjavila da je "dobro to što su se banjalučki studenti ogradili od bilo kakve sličnosti njihovih protesta sa događajima u Sarajevu”. Time je odagnala svoj glavni strah: ljudi se nisu nacionalno i entitetski udružili. A sa vlastitom nestašnom studentarijom već će se nekako razračunati.
Prisustvo grupice građana iz entitetskoga komšiluka, na protestima u Sarajevu, mnoge je ozarilo nadom da boja dresa gubi na važnosti. E, toga ćemo se još načekati. Neće sedlo ispred konja. Nije Cvijanovićka jedina kojoj bi lakše palo i da joj nacionalna braća razlupaju kompletan kabinet nego da joj pod prozorom skupa samo podviknu Srbin, Bošnjak i Hrvat.
Ideali o građanskoj i etničkoj slozi izroniće onda kad protiv istih nedaća budemo ustajali skupa. No, ni do tada ne treba sjediti skrštenih ruku: bolje je na odrođenu vlast udarati i zasebno nego - nikako.
Na kraju računa važan je zbir. Stoga će se, ako svako u svome stadu urazumi ili pomete nemarne čobane, promjena ipak dogoditi. Možda je rano da se građanski ujedinimo, ali je svakako vrijeme da kažemo, makar i svako u svojoj avliji, kako pasji život više nećemo da podnosimo.
(Dnevni avaz)

10. 06. 2013.

Ko vjetar sije...

Može li izmrcvareni narod Bosne i Hercegovine svoju kabadahijsku vlast ukrotiti mekom rukavicom


Za sve ove godine, obilježene groznom vladavinom, održano je u BiH na hiljade protestnih skupova. Otud može da začudi što je dvodnevna opsada državnoga parlamenta, koja po brojnosti prosvjednika ne ulazi ni među stotinu najmasovnijih, izazvala dosad najveće odjeke. Svi su se konačno ustrčali: i vlast i građani i naši međunarodni namjesnici.
Tajna je dvostruka, u razlogu i metodu. Nakon prava na uljudan život, ljudima se pokušalo oduzeti i pravo na vlastito potomstvo. Ta šamarčina nije se mogla otrpjeti.
Metod je još važniji: nisu to, kao dosad, bile „dostojanstvene“ demonstracije. U zgradi Parlamenta pod katanac je stavljeno sve što se tamo zateklo, i domaće i strano.
Uskraćujući narodu pravo na rađanje, vlast je ubrala zabranu na sopstveno kretanje. I vidjela kako to boli, ponižava, nervira... Sad bar znaju da batina ima dva kraja. Ko vjetar sije, poput naše vlasti, može i  buru da požanje!
Na svima je da o ovome dobro produmaju. Vlast mora znati da ljudi više neće na stočnu vagu. Narod, pak, treba biti načisto da ne smije prekoračivati svoje pravo na samoodbranu od bezočnoga režima. Pravila demokratske igre moraju se poštovati i kad žari pod tabanima.
Budući protestni skupovi pokazat će može li izmrcvareni narod mekom rukavicom ukrotiti svoju kabadahijsku vlast, u sve loše ogrezlu i na sve ružno spremnu. I na ono podmuklo: da sama potpali bezumlje među nekim budućim prosvjednicima, kako bi stvorila alibi da digne ruku na vlastite građane.
Samo zaslugom pribranih pojedinaca, iz vlasti i protestnoga štaba, ta vrsta makljaže ovaj put je izbjegnuta.
(Dnevni avaz)

06. 06. 2013.

Đačka buna

Dok i balavurdija ljutito diže svoj glas, njihovi roditelji i dalje tupavo ćute i – trpe


Svakog trenutka neko vrisne kako će dići svoje bosansko sidro i sreću potražiti u bijelom svijetu. O, kakve li zablude! Niti će time nekoga ovdje nasekirati niti će nekoga tamo dirnuti u srce.
Četiri sarajevske curice svoj su vapaj, pismom na adresu našeg lista, uputile vlastima BiH. To što su napisale, govori da su bistre i vrijedne. No, treba li uopće velika pamet da se spozna u kakvoj nesreći danas žive naša djeca i kakva ih crna budućnost čeka? Pa, to znaju i prvačići.
Ovdje smo u velikom belaju. U boljem svijetu, pak, mjesta ima samo za probrane. Londoni, parizi, berlini... iz naše bašče ubiru samo najljepše ruže, one koje mogu popraviti njihovu krvnu sliku, njihovu nauku, ekonomiju, umjetnost... Mame ih stipendijama i dobrim plaćama, dok one obične, nejake, prosječne, vraćaju u vagonima nepoželjnih azilanata.
To što su ovdašnjim glavešinama pisale Amina, Zerina i dvije Lamije samo je bolni podsjetnik naše bijede i neznanja kako se raja može oduprijeti zlim dahijama. Umjesto političara, naime - kojima je badava govoriti - djeca bi prvo trebala ružiti svoje roditelje, svoje vršnjake i kompletnu mladež, rodbinu i komšiluk. Zašto mi odrasli, dok se i balavurdija buni, tupavo šutimo i mirno gledamo kud sunce hoda?
Ovdje nam je suđena patnja. O onome tamo, boljem, jedino možemo sanjariti. Stoga je i rješenje prosto: to što tamo valja, treba ovdje da presadimo i podgojimo. A da bismo to uradili, prvo trebamo zagalamiti na ove koji nas vode u ambis, da ih rastjeramo i izaberemo neke bolje. I da im onda svakodnevno visimo nad glavom da rade tačno onako kako su nam obećali!

03. 06. 2013.

Evropski danak

Neće nas baš oderati kao zečeve, ali će nam nešto kože svakako da ogule u korist Hrvatske


Hrvatska broji posljednje dane pred dolazak briselskoga voza. Njeni stručnjaci ubrzano sabiraju i oduzimaju pluseve i minuse koje to sobom nosi.
Mi smo, što se toga tiče, mirniji. Nas sleduju samo minusi, pa je i računanje jednostavnije. Naročito znanje nije bilo potrebno ni Mirku Šaroviću, šefu naše državne administracije zadužene za ekonomiju, da izračuna koliko iznosi danak koji ćemo platiti ulasku Hrvatske u EU. Neće nas baš oderati kao zečeve, ali će nam nešto kože svakako da ogule. Kad se te tone mesa, mlijeka i još koječega tačno izračunaju, u našoj će se kasi iskazati manjak. U njihovoj će, dakako, zazveckati višak.
Šarović je predočio Evropljanima našu štetu. Lijepo je saslušan i poslan kući da sastavi konačni odgovor na zahtjev evropske vlade da, i nakon 1. jula, Hrvatska ovdje zadrži trgovačke privilegije.
Kaže Šarović da će se boriti protiv ove nepravde i izražava nadu da će Brisel razumjeti naše nevolje. I hoće, ali samo sa onoliko šanse koliko golman ima kad Ronaldu pokuša da odbrani penal.
To što Evropa Hrvatskoj ugađa kod nas, to je ono što je ljude uvijek zbijalo u gomile, a države u saveze i zajednice. Dio cijene takvi uvijek prebacuju na – trećega!
U ovom slučaju, mi smo to janje za klanje. Pa, treba li boljeg razloga da konačno ozbiljno razmotrimo naše učlanjenje u tabor EU? Da smo s njima, mogući ćar i da zanemarimo, bar nas ne bi vrtili na ražnju i reš pečene servirali na tuđe trpeze.
To su ozbiljne političke, ekonomske i geostrateške računice. Sve ostalo su splačine koje na Balkanu, zbog svoje nesložne i kratkovide vlasti, kusa još samo BiH.
(Dnevni avaz) 

Odani sluga zloga gospodara

Ima ljudi koji bi za karijeru prodali i rođenu mater, a kamoli da ukaljaju slabo naplativu čistu savjest


Dobar u računanju, Jadranko Prlić bolje je i od Suda sabrao svoj životni saldo. Godinama trčeći iz pobjede u pobjedu, logici uprkos, stigao je do konačnog poraza.
Tako to biva sa mnogima za koje se kaže da su slični planinskom potoku: bistri, no – plitki! To su ljudi sa visokom inteligencijom, ali bez pameti; sa puno moždanih vijuga, ali sa malo duše.
Život me spajao sa mnogima koji su izgorjeli na velikoj vatri ratnoga poganluka. Za mlađahnoga Prlića, koji me davno-davno moljakao da piše za novine koje sam tada uređivao, odmah sam bio siguran da će rano ostati bez kose. No, nisam ni slutio da će usput zijaniti i čast.
Kao i mnogi koje su gladne oči vodile kroz život, Prlić se provlačio kroz svaku ključaonicu iza koje se prostirao nekakav kabinet, a na zidu visila zvučna titula. Jagmio se, prvo, za studentske funkcije, potom za partijske (Savez komunista) pozicije, univerzitetska zvanja i i direktorska znamenja. Fijukala je njegova karijera kao ubojito tane. I da ne bi što je bilo, socijalizam bi ga uzdigao do funkcionerskih Himalaja.
Pad crvene epohe, međutim, svega željnoga Prlića nije mogao zbuniti. Dres gubitničke stranke odmah je zamijenio za majicu šahovskoga dezena. Alčaci su, naravno, brzo uvidjeli da im u jato stiže dobra japija, bolesnih ambicija, kakve se obično ne nećkaju ni na kakvu ponudu, samo da iz nje izvuku osobni ćar.
Tako je Prlić, najmlađi u Tuđmanovom BH štabu, zasjeo na glavnu poziciju. I latio se olovke: potpisivao i potpisivao sve što mu stave pod ruku. Pa za povijest ostade njegov autogram na nalozima za otvaranje logora, za mučenja, silovanja, likvidacije... Sve to naplaćivao je ne misleći da će se kusur ikad zatražiti. A dođe i to vrijeme.
Pala je u jednom trenutku i „Herceg-Bosna“, pa nestala i vlada kojom je Jadranko rukovodio. Pukla je priča o zločinima, pronašli se i njegovi potpisi. Zvono u njegovoj glavi još jednom se oglasilo: Brzo se presvlači!
I presvuče se Jadranko. Postade i šef BH diplomatije, a važni stranci uvjeriše ga da će i njegova prošlost biti izbrisana ako izda i rasturi ekipu s kojom je do tada drugovao. Pa Jadranko propriča, opisa, izdiktira imena, formira i stranku nekakvoga evropskog imena, da s njom, kobajagi, razbije HDZ.
Pobjede su, međutim, za njega već bile stvar prošlosti. Rekoh mu u oči da neće izbjeći Hag, a mladoj Sarajki koja se zaposlila u njegovom ministarskom kabinetu (volio bih da ovo sad pročita) toplo preporučih da je bolje da se vrati na biro za zapošljavanje nego da joj u biografiji bude zapisano službovanje kod takvog čovjeka.
Reče Jadranko da mu je dobra zaleđina i da lupam gluposti. No, bi kako bi. Jadranko Prlić: 25 godina zatvora, kriv i prekriv, kolovođa združenog zločinačkog poduhvata.
Jadranka Prlića u zlo je odvela pohlepa, nemoral, bolesni karijerizam koji ne preza ni od čega. Gazio je po leševima, samo da priđe crvenom tuđmanskom tepihu! Sad, kad mu ga izvukoše ispod nogu, bar malo će osjetiti kako je boljelo one kojim je njegov potpis nožem rezbaren po leđima.
(Dnevni avaz)

02. 06. 2013.

Rame za plakanje

Narod zna da ga njegov vlast ne razumije, ali ne zna da političari isto misle o svojim građanima


Vakat je takav da ni odraslome nije sramota zaplakati. Gori na svaku stranu, a čovjek se sasušio kao slama. Zalud je tražiti čak i rame za plakanje, jer će vam istom gorčinom uzvratiti svako kome iskažete vlastitu tegobu.
Slične muke more i vlast. Proćaskate li s nekim od njih, na kraju ćete mu još u ruku tutnuti neku trunku samilosti. I oni vide da je vrag pomeo šalu, ali – da je do njih – kažu da bi sve bilo drugačije.
Elem, narod traži od svojih gospodara bolje gazdovanje, uvijek iznova zaključujući da govori gluhim ušima. Vlast, naprosto, ne razumije ljude kojim upravlja ni težinu čemera koji se u njima skamenio.
Samu sebe, i ono malo preostalih naivčina, vlast, pak, tješi pričom o nemoćnoj politici. Svi bi oni, kobajagi, odmah zasukali rukave, ali oni „drugi“ ne daju, koče, zabušavaju, blokiraju... Na tome je izgrađena golema kula izgovora na kojoj sjedi sva rukovodeća bratija. I ona bi rado cmizdrila na nečijem ramenu, jer narod nikako da razumije kako su i vlasti ruke vezane!
I tako, u tom djetinjastom varakanju, zemaljski dani teku uprazno. Ponestaje i snage, živaca, vremena, para... A kolone ojađenog naroda postaju sve duže. Sarajevom u četvrtak prođe do sada najbrojnija, ali vlast ostade šćućurena iza kabinetskih zavjesa.
Nemojmo o rokovima i razlozima; evo samo neminovnog svršetka - grdan će belaj ovdje pasti ako se ova smijurija odulji! I vara se svaka vlast koja misli da će pri tome izbjeći ćušku. Kao što griješe i oni koji vjeruju da se gospodara na bolje gazdovanje može privoljeti samo pustim riječima.

(Dnevni avaz)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...