ZAPETE PUŠKE: POLITIČARI BEZ DUŠE, GRAĐANI BEZ GLAVE!

Koji od pet mogućih razloga potiče entitetske vlasti na dodatno gomilanje oružja?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Veliko krvoproliće i ogromna razaranja započeta devedeset druge mislim da se zadugo ne mogu ponoviti. Ključni razlog zbog kojeg u to vjerujem sadržan je u činjenici da su strani interesi, poglavito finansijski, ovdje već čvrsto ukorijenjeni da bi se dopustilo njihovo ugrožavanje. Da su velike evro-američke banke i kompanije prije 26 godina u BiH imale ovo što sada imaju, od rata ne bi bilo ništa. No, upravo je on tada bio dobrodošao svjetskim moćnicima da i kod nas i svuda po bivšoj Jugoslaviji zavedu novi poredak u kojem ćemo, dabome, potpasti pod njihovu kontrolu, tržišnu i svaku drugu dominaciju.

Čemu, onda, ovo ubrzano i prekomjerno naoružavanje policijskih struktura pod komandom Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića? Javna povika je nastupila kad je policiji RS izdata dozvola za kupovinu 2.500 komada tzv. dugih cijevi. No, nakon što je federalni ministar MUP-a Aljoša Čampara na to rekao „Nabavljamo i mi“, postalo je jasno da barut smrdi s obje strane. Koliko, to bi saznali tek kad bi bio objavljen ukupni saldo ratnih igračaka pohranjenih u zvanične i one druge, tajne arsenale.

Pomenute puške tek su sića u odnosu na to, čak i na zvanične nabavke oružja u prošloj godini. Kako potvrđuju iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u našu zemlju uvezeno je oružja, municije i pripadajućih dijelova i opreme u vrijednosti od oko 14,2 miliona KM. A za pomenute puške je MUP RS platio oko dva miliona, dakle ni 15 posto od ukupno potrošene sume u 2017. godini. Tako da su i strahovi koje sada osjećamo, preračunato u konvertibilne marke, šest puta manji od razmjera nelagode za koju imamo razloga.

U svakom slučaju, ubojitih igračaka ima dovoljno za svih pet mogućih scenarija zbog kojih se oružje nemilice kupuje ili čuva još iz preddejtonskog vremena. To su sljedeće varijante:

1. Pokušaj Republike Srpske da se jednostranom odlukom otcijepi od Bosne i Hercegovine, na šta se ne može ni pomisliti bez odgovarajuće oružane podrške. U tom slučaju, oružje je neophodno i onima koji bi, a to su prvenstveno Bošnjaci, branili državnu cjelovitost.

2. I jednima i drugima oružje je potrebno i za slučaj dogovornog komadanja zemlje, mimo institucija i političkih procedura. Jednostavno bi se inscenirale ratne čarke u područjima na kojim se entiteti dodiruju, u kojim bi pale i mrtve (uglavnom povratničke) glave, pa bi potom dvije do zuba naoružane policije, bolje rečeno paravojske, stale svaka na svoj dio međe. I onda bi to tako ostalo decenijama, kao na Kipru koji i dalje slovi kao jedinstvena država, a već pola stoljeća su u pitanju dvije, od kojih je jedna (etnogrčka) čak i članica Evropske unije.

3. Dodiku i Izetbegoviću, koji imaju dominantnu ulogu u entitetima, pa tako i odlučujući utjecaj na punjenje magacina s oružjem, sve to možda je potrebno i za slučaj da najesen dođu u situaciju da predaju vlast u ruke svojih političkih protivnika. Udružena opozicija u RS trenutno je u prednosti nad Dodikom, a mala je i vjerovatnoća da primat u Federaciji zadrži Izetbegovićeva SDA. Možemo li biti sigurni da se oni neće latiti i oružja kako bi spriječili primjenu za njih nepovoljnih izbornih rezultata? Ne možemo, pogotovo što bi gubitak vlasti za njih mogao biti ne samo politički poraz nego i početak sudskog procesuiranja za brojne nezakonitosti koje im se stavljaju na dušu.

4. U četvrtoj varijanti, vlast se gomilanjem oružja priprema da odgovori na eventualnu narodnu bunu. Podignu li se građani na masovne i agresivne proteste, do kojih će jednog dana sigurno doći, odmah bi bile aktivirane policijske i stranačke militanatne snage koje bi pobunu gušile u krvi. Što više oružja bi imali, to bi ovi branitelji režima imali veću šansu da ukrote razljućene građane, bez obzira što bi to bilo kratkog daha. Jer, razjareni narod još nijedna vlast u svijetu nije pobijedila, mada ne smijem ni pomisliti koliko krupna cijena bi za to bila plaćena u ljudskoj krvi.

Bilo koji scenarij i varijanta bili u pitanju, loše nam se piše ako se neki od njih ostvari. Jedini lijek za to je opštenarodni otpor ovom podmuklom poslu.

Opet se, zbog toga, prisjećam događaja koji su prethodili paklenoj devedeset drugoj godini. Trajalo je to još od Titove smrti, ali od 1989. godine smo upravo mi u Bosni i Hercegovini, naročito u Sarajevu, najbolje svjedočili užurbanom i ratnoplanskom razmještanju agresorskog oružja i ukopavanju vojnih položaja po našim brdima. Sa papirima o prevozu banana, žvakaćih guma i još kojekakvih banalnih tereta, Bosnom su špartali konvoji kamiona i šlepera sa jednom jedinom robom: oružjem! U neko doba to je već bila javna tajna. Ljudi su za to znali, ali nisu mogli da vjeruju da nekome na pamet pada krvoproliće, pogotovo tako masovno kakvo se desilo.

Cijena naivnosti tada je skupo plaćena. Kad je oružje progovorilo, za kajanje i proteste bilo je kasno. Uostalom, prvi meci i sasuti su u masu koja se nakon prvih oružanih čarki u proljeće '92 na demonstracijama protiv započetog krvoprolića okupila na trgu pred današnjim sjedištem Parlamenta i Vijeća ministara BiH. Ratni mehanizam već je bio pokrenut i ništa ga nije moglo zaustaviti. Građanska pobuna stigla je prekasno.

Taj luksuz kašnjenja sa odgovorom na jednu veliku opasnost ne smijemo sebi još jednom dopustiti. Svaki građanin ove zemlje, ma koje vjere i nacije bio, zna koliko rat boli, svježa su sjećanja na to vrijeme. Stoga je i neophodan brz, snažan i združen javni odgovor i otpor gomilanju oružja u rukama beskrupuloznih političara. Ako to dođe u času kad se pokrene prst na obaraču zapetih pušaka, od građanske akcije neće biti ništa, kao u proljeće '92. Opet bi, zbog političara bez duše, nevini ljudi ostajali bez glave.

5. Na petu varijantu zbog koje se gomila oružje u BiH ovih dana najčešće upire prstom stranačka opozicija. Oni smatraju da se na ovaj način, u međusobnom dosluhu, nameće predizborna atmosfera straha, kako bi se birači ponovo čvrsto zbili u nacionalna stranačka stada. U tom poslu, kako oni misle, Dodik i Izetbegović zavjerenički se drže za ruke.

Jedan vid efikasnog otpora u tom slučaju se nameće sam po sebi: sa spiska eventualnih ličnih izbornih miljenika odmah treba izbrisati one koji se iznova igraju vatrom i nabavljaju cijevi kroz koje bi tu vatru možda i bljunuli. Tako bi im se vlastita zavjera obila o glavu: umjesto da raspirivanjem straha uvećaju svoja stada, ona bi se uveliko prorijedila. Zašto, uostalom, glasati za one koji se tako podlo igraju našim živcima?

Mislim da bi bilo dobro da se nešto ovakvo dogodi, da sijači straha požanju suprotno od onog što priželjkuju. Priznajem, doduše, da baš i nisam optimista: naši ljudi neprestano se pokazuju kao teške političke naivčine koje redovito nasjedaju na slične marifetluke pokvarene vlasti.

DOBRODOŠLI NA POPRAVNI!

Iako se čini da su Vučićeve i Konakovićeve namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno je mnogo više od gole želje

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Većina ljudi život proživi pravolinijski, po principu “Što bešika zaljulja, to lopata zakopa”. Tom svojom tvrdokornom dosljednošću čak se i diče, ponosni što nikad ne mijenjaju ni mišljenje ni postupke. A bilo bi dobro da se, s vremena na vrijeme, bar malo preispitaju i samokritički sebi zadaju druge kriterije u vlastitom životu. Više bi od toga koristi imali i oni i društvo.

Premda je politika jedno stalno vrludanje, sa čestim promjenama stavova i pravaca djelovanja, i tu su suštinske promjene u mišljenju i ponašanju jako rijetke, iako bi, s obirom na važnost politike po sudbinu kompletnog društva, bilo dobro da u njoj ima više preispitivanja i promjena kolektivnog i pojedinačnog kursa. Iznimki ipak ima, a nekim upravo svjedočimo.

Zanimljivo je iz ovog ugla razmotriti političko-životna preispitivanja, na primjer, Aleksandra Vučića i Elmedina Dine Konakovića, koja su upravo u toku. Prije njih ogromnu ličnu metamorfozu doživio je Stjepan Stipe Mesić, čija politička karijera se može izučavati gotovo kao udžbenik za mijenjanje mišljenja i stavova.

U posljednjih godinu-dvije, s ciljem da se predstavi kao politički golub, mirotvorac, srbijanski lider svašta je lijepoga o sebi rekao, a da niko ozbiljan u to nije mogao da povjeruje. Pa ni u onu njegovu prošlosedmičnu tvrdnju da nikad nije bio četnik, kao ni bilo ko iz njegove porodice. Ako on, na početku političke karijere, nije četnikovao, onda zaista ne znam ko jeste! Jer, da nije, ne bi ga vojvoda Šešelj držao ni na puškomet udaljenosti, a kamoli uz svoju bok.

Bio je u to vrijeme Vučić zajapureni četnik-početnik, bez ikakve sumnje. Ali to ne mora biti čitavog svog života, zar ne. Može se on okrenuti i za kompletnih 360 stepeni, oko vlastite ose, ukoliko iskreno promijeni svoja politička uvjerenja. Preduslov za to je, dakako, samokritičnost. A ona se u Vučićevoj glavi, izgleda, pojavila. Jedna njegova izjava ozbiljno najavljuje mogući veliki salto.

Radi se o priznanju koje je Vučić izrazio u svom autorskom tekstu objavljenom nakon ovodnevne posjete Hrvatskoj. “Sada znam da je moja zemlja platila visoku cijenu za ekstremni nacionalizam” - piše srbijanski predsjednik.

Ova izjava formalno ne liči na bilo kakvo izvinjenje ili priznanje krivice za agresorsko i zločinačko ponašanje Srbije u nedavnoj prošlosti. Suštinski, međutim, ona jeste upravo to. Po mom uvidu, ovo je dosad najozbiljnija samokritika jednog srbijanskog lidera, jača čak i od onih u kojim su se neki Vučićevi prethodnici “izvinjavali” za Srebrenicu i još neke zločine. Osim priznanja da je njegova zemlja potonula u nacionalizam, i to ne bilo kakav nego ekstremni, kojim je nanijeta ogromna šteta u susjedstvu, ovim je izražena i spoznaja da je cijenu tog primitivnog i agresivnog ponašanja platila i njegova zemlja. Srbija je zbog toga postala bjelosvjetsko ruglo, ma koliko novca trošila na šminkanje svog imidža, a nacionalizam je unutar Srbije postao mjerilo poželjnog ponašanja.

Pomenutu izjavu vidim kao najavu politike kojom će Vučić uznastojati da potkreše korijenje srpskog nacionalizma. Uspije li u tome, svima će nam na ovim prostorima biti lakše i ljepše. Ne uspije li, jer tako tešku bolest ne može baš prvi ljekar izliječiti, ipak će, uloženim trudom i dobrom namjerom, isprati bar dio krupnih mrlja sa svojih političkih početaka kojih se, po vlastitim riječima, stidi i koje opravdava mladošću i neiskustvom.

Veliku pažnju ovih dana je izazvala i politička katarza sarajevskog kantonalnog premijera Elmedina Konakovića. Do juče najperspektivniji SDA kadar, odjednom se oturio u hajduke i drvljem i kamenjem osuo po stranci u koju se donedavno zajapureno zaklinjao.

“S merakom ću žrtvovati ne samo poziciju premijera za ovaj proces, žrtvovat ću i političku karijeru, a i mnogo više od toga ako zatreba”, uzvikuje Konaković koji je, nakon 15 godina vjernog službovanja u njoj, SDA prepoznao kao najveće zlo u ovom društvu i državi. Obećava nam da će “izvući na čistac ako Bog da sve ove koji su uvezani u hobotnicu zbog koje stanje u društvu nije ni izbliza onako kako bi trebalo biti”.

Ko zna šta je sve utjecalo na Konakovićev salto, da li samo silni lopovluk koji mu se odvijao pred očima, a u kojem je i sam učestvovao kao vjerni sluga svoje nečasne stranke. U svakom slučaju, njegovo STOP! vrijedno je svakog poštovanja. Na desetine je visokih SDA funkcionera koji godinama znaju isto što i on, ali im ne pada na pamet da za istinu, pravdu i lično iskupljenje, pa i poštenje, žrtvuju unosne karijere kakvu je Konaković sigurno žrtvovao.

Iako u budućnosti, u novom društvu, možda i može napraviti novu karijeru, jedino što od čitave njegove pobune može da ostane možda je samo lično iskupljenje. No, zar je i to malo. Da nije uradio ono što je uradio ovih dana, Konaković bi bio upamćen kao slijepi poslušnik i saučesnik jedne lopovske političke družine. Odvažnošću koju je sada pokazao pridobio je svojevrsni “halal” za sve ono loše što je skupa sa SDA do sada počinio. A zar je to malo?

Pomenuo sam na početku ovog komentara i Stipu Mesića koji je na ovim prostorima napravio najveći politički salto, k tome i dvostruko uspješan. Oprao je sa sebe stare packe, a pritom i izgradio novu veliku političku karijeru. U političkim počecima kao ustaški jastreb i Tuđmanov dečko za prljave poslove, bio je jedan od krivaca za rijeke krvi koje su potekle ovim krajevima. Kasnije je postao protivnik i Tuđmana i nacionalističke politike, zbog čega je dobio javnu amnestiju od mnogih koji su ga prethodno prezirali i osuđivali. Čak se dva puta okitio i funkcijom predsjednika Republike Hrvatske. Rado je viđen gost svuda gdje su ostale strašne posljedice srpskog i hrvatskog nacionalizma. Mnogima se čak i izbrisalo iz sjećanja ko je i kakav je nekad bio Stipe Mesić.

Svoj popravni ispit Mesić je položio. Ko zna hoće li to uspjeti Vučiću i Konakoviću? Iako se čini da su njihove namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno mnogo više od gole želje.

U svakom slučaju, dobrodošli na popravni!