Smokvini listovi

Možeš ministra i za ruku uhvatiti dok te džepari u tramvaju, ali će on odmah vrisnuti: Politička montaža!

Kriminalci se dijele na osuđene i neosuđene. Isto je i sa političarima. Možete zažmiriti, uprijeti prstom u nekoga od 100 najvažnijih i mirne duše ga optužiti za podmitljivost. Šansa da oklevećete čestitog čovjeka svedena je na minimum. I sami političari, uostalom, svi odreda korupciju sa govornica žigošu kao najveće zlo.

Načisto smo da riba smrdi od glave. No, sa dokazivanjem je već teže. Koliko se samo političkih lupeža godinama kurvanjski kune u poštenje i pri tome još pominje i majku i djecu, Boga pogotovo? A istina o njima krila se samo zato što je utjerivanje pravde bilo upravo u njihovim rukama. Pa smo nevaljalaca u politici imali gomilu, ali u ćuzi – nijednoga!

Drugi smokvin list kojim ovaj ološ skriva svoju prljavštinu je - politika. Možeš ministra i za ruku uhvatiti dok te džepari u tramvaju, ali će on odmah vrisnuti: Politička montaža! Evo nam i Dodik juče slađušno objasni da ga se „kriminalizira u medijima“ zato što ne pušta RS u ralje vražije BiH. Kao da se optužbe za njegove mutne poslove povezuju sa Dejtonom, a ne sa rodbinom, jaranima i kojekakvim „uspješnim“ biznismenima.

Ujdurmama političkih protivnika svoje probleme sa zakonom tumače i Izetbegović, Budimir, Lijanović... U redu, nema sumnje da bi im se njihovi rivali i na taj način rado napili krvi. No, mijenja li to išta na suštini: da i glavonje konačno počnu da plaćaju cijenu svoga kriminala, bez obzira u koje političke žice tamburaju i koga to veseli, a koga ne?

(Dnevni avaz)

Darežljivi paragrafi

Ono što je potaknuto u slavu čovjeka, počesto najviše koristi upravo najgorima među nama

Potresle su me gorke riječi Mirsada Šabanagića, koje su izbile iz očinski napaćene duše nakon što je ubici njegove kćerke Amine sud odmjerio zatvorsku kaznu od 35 godina. Rado bih mu pomogao da zločincu, kako kaže, presudi svojim rukama. No, pravdu kroje država i sudovi, pa ni kazne ne odmjerava duša, nego to čine darežljivi zakonski paragrafi.

Tako je to s ovim vremenima. I najljepše što se smisli u slavu čovjeka počesto se izmetne u ruglo. Ljudska prava tome su vjerni primjer. Do neba uzdignuta, da se njima oslobađa stoljećima okovani insan, ona postaju i zaklon za ljudski hajvan.

Kako ova civilizacijska „dostignuća“ štite najgore među nama, pokazuje i sudbina Amininog dželata. Godine prolaze, pa će i njegovo robijanje jednom da mine. A nje više nikad neće biti!

Među nama ponovo gledamo i masovne ubice, povratnike iz Haga, poput krvave Biljane Plavšić. Pogotovo susrećemo „obične“ kriminalce koji su kraće ili duže (uglavnom ne onoliko koliko je trebalo) ležali za svoje grijehe.

Savremeno čovječanstvo snizilo je aršin za pravdu ispod nivoa odmazde – život za život! Tek ponegdje i urijetko po šljamu udari najteža batina. Još niže spuštena je cijena krivice za kriminal i nasilje, a teški osuđenici između rešetaka bolje žive i jedu nego društvo koje su ojadili, poput našega.

Umjesto za ljude, novo vrijeme razmahalo je prava za čovjeka kao biološku pojavu. Zbog toga se i dešava da kazne postaju sve blaže, a da se valovi zla neprestano uvećavaju. Bezmalo ispada da od demokratskih uzleta više dobiva ljudski hajvan nego pitomi insan.

Dobru to, bogme, ne vodi!

(Dnevni avaz)

Staro smeće

Nadu u istrajnost obračuna sa korupcijom osnažuje činjenica da se led otopio i sa zloglasnog tandema Hećo-Branković

Sarajevsko tužilaštvo konačno je pokrenulo istragu o pljački u „Naftnim terminalima FBiH“. Ono je, doduše, još 2008. godine podnijelo krivične prijave protiv Nedžada Brankovića i Vahida Heće. No, bio je to uobičajeni način na koji su, u ono vrijeme, politički vrhovi obmanjivali javnost. Krivične prijave bučno su podnošene, a potom tiho gurane u dno ladice.

Mnogo sličnih driblinga izvođeno je sve donedavno. Prećutno se priznavalo nečije nečasno ponašanje, ali utvrđivanju odgovornosti i kažnjavanju nije bilo ni traga.

U nekoliko posljednjih mjeseci još češće se otvaraju istrage i podižu optužnice, čak se i hapse najviši funkcioneri. Nadležni organi i pojedinci zaklinju se da će metla zakona zahvatiti još šire po korumpiranom političkom smeću, sa obećanjem da se prljavcima više neće gledati kroz prste.

Činjenica da se led konačno otopio i sa Heće i Brankovića prilog je uvjerenju da bi pomenuta čistka zaista mogla biti ustrajna i uspješna. Oni koji su pod krivičnim prijavama lagodno živjeli čitavih pet godina, ipak će se suočiti sa odgovornošću.

Slučaj „Budimir“ simbolizira obračun sa kriminalom novijega datuma. Istraga protiv nekadašnjeg premijera i njegovog kolege ministra, legendarnog tandema iz družine SDA-SBiH, vraća nas natrag.

Vraćanje unazad, ustvari, trebalo bi i biti ključno. Tada je još bilo para za krađu naveliko. I drugo – da se pokaže kako politički lopovluk ne zastarijeva. Onako kako su i zaslužili, razne heće i brankovići nikad ne smiju računati na zaborav i miran san.

(Dnevni avaz)

Alijina lopata

Sirotanoviću je služila za udarnička pregnuća, a sadašnjim moralnim bijednicima ona je potrebna da što brže natrpaju što više blaga

Otkad je svijeta od tada je i fanatičnih ljudi, do srži posvećenih idejama, nekad izrazito čovječnim, ali ponekad i nazadnim, pa i zločinačkim. Prve svijet obično slavi; drugih se prisjeća sa prezirom.

Alija Sirotanović, rudarska legenda iz Breze, bio je jedna od socijalističkih ikona. Uvjeren da učestvuje u izgradnji pravednijeg društva, izgarao je u onome što ga je dopalo da radi: da kopa ugalj. Tako je postigao slavu veću i od sportskih i estradnih zvijezda.

Svjedoci Alijinih pregnuća bili su mnogi naši stariji čitaoci. Oni dobro znaju da Sirotanovićev bratić Arif govori golu istinu, kada na to ovih dana podsjeća. Znaju i koliko laže nekadašnji načelnik Breze, koji je tvrdio da je Alija Sirotanović „izmišljeni lik“.

Kad znamo da je taj općinski načelnik nosio dres SDA, onda i nema mjesta čuđenju nad tom izjavom. Takvi ljudi, koji su Bosnu i Bošnjake davno ščepali kao plijen koji glođu do posljednje kosti, ne vole ni misliti na posvećenost idejama, na požrtvovanost, na radna i politička pregnuća, na izgradnju sopstvene države.

I SDA-ovci su, doduše, uvijek tražili veću lopatu, kao Sirotanović od Tita. Ali, ne da njome udarnički obnavljaju poharanu zemlju nego da u svoje vreće (Proklete im bile!) što brže natrpaju što više blaga. Stoga će njihova imena u budućnosti biti pominjana sa prezirom i gađenjem.

I socijalizam je, da ne bude zabune, podobro izvarao svoje udarnike i rodoljube. To što je uslijedilo u novoj BiH, u režiji SDA i drugih „narodnih“ stranaka, ipak je prevara, pljačka i grijeh znatno većih razmjera.

(Dnevni avaz)

Raspamećeni popovi

Tako nisko kao dio Pravoslavne crkve drugi se nisu spustili i, nadajmo se, da to neće ni učiniti

Ljudi vjeruju da je Bog dobar i pravedan, ali znaju da neke njegove sluge na zemlji rade zlo i naopako, blateći i vjeru i gospodnje poslanje. U dvije i po posljednje decenije krupnu mrlju na pravoslavlje, naprimjer, utisnule su neke visoke crkvene starješine. Oni su blagosiljali nacionalnu i vjersku mržnju, čak i zločinačke pohode i genocidne masakre.

Raspamećeni popovi ovaj put su bacili kletvu na srbijansko rukovodstvo. Ono im je krivo jer je otupilo ratoborna koplja sa kojih pokušava da skine i omamljujući miris tamjana. I umjesto da se pozabavi svojom ljagom i vraćanjem Srpske pravoslavne crkve njenim časnim korijenima, dio sveštenstva pokušava da razmahne novi talas sukoba.

Dešava se to u vrijeme kad se ova vjerska zajednica bruka i u našoj zemlji. Ona se drsko ruga pravdi i čovječnosti gradnjom crkve iznad nišana srebreničkih žrtava, a  moralno posrtanje u vrhovima SPC, nakon osramoćenog vladike Kačavende, otkriva se i među još nekim visokotituliranim svešteničkim personama.

Nakon višedecenijskog potiskivanja u socijalističkoj epohi, religija na ovim prostorima, kad nanovo dobija krila, često ne uspijeva da očuva dostojanstvo. Podižu se katolički križevi visoki poput nebodera, ezan ponegdje odzvanja jače od muzike sa velikih koncerata...

Tako nisko kao dio pravoslavne crkve, međutim, drugi se nisu spustili. Nadajmo se da to neće ni učiniti.

(Dnevni avaz)

Sve ribe (ni)su iste

U kolu korupcije Zoran Mikulić bi ostao u drugom planu da njegova ministarska briga nije bila upravo – pravda

Najtanja iglica obično je dovoljna da ispuše i najveći balon. Na vidjelo tada izbijaju, kao u slučaju „Budimir“, i mali i veliki lupeži, s njima i razgranata mreža pomagača i jataka.

U ovoj mreži očito se zapleo i federalni ministar pravde Zoran Mikulić. U čitavoj aferi on se možda i najmanje omrsio, ali papiri koji ga terete ipak bi trebali da stopiraju njegovu političku karijeru.

Kao što žena ne može biti malo ili puno trudna, tako se ni stepen korumpiranosti ne mjeri debljinom koverte kojom su podmazivane nečasne usluge. Neko može da ogrezne u korumpiranosti, neko na moral zažmuri s vremena na vrijeme, ali i jedni i drugi objedinjavaju se u rubrici: mito i korupcija. Tu su sve ribe iste, nema velikih i malih.

Slučaj ministra Mikulića opterećen je jednom okolnošću koja pomenutoga funkcionera, i politički i moralno, može da dođe glave. Resor kojem je on u Federaciji BiH stajao na čelu upravo je resor – pravde! Ma kakav propust on učinio i ma kako sitnim iznosom za to eventualno bio počašćen, ne može ga oprati ni more vode.

Mikulić se koprca, pokušava da umanji svoju ulogu u pomilovanju zloglasnoga Mirse Švicarca, ali će to, po svemu sudeći, biti ćorav posao. I ministar mora dobiti po prstima, ako je već predsjednik Budimir, očito duboko korumpiran, smješten iza rešetaka.

Slučaj „Mikulić“ veliki je izazov za one snage koje su objavile rat korupciji u najvišim ešalonima vlasti. Među njima je i SDP, koji bi na svom „sudu partije“ trebao hitno da se pozabavi Mikulićevom ulogom u pomilovanju koje je, svojim potpisom, dovršio osramoćeni Budimir. Očite su naznake da je tu bilo i Mikulićevih prstiju.

Pravda ne bi trebala da ima miljenika, pogotovo ne bi smjela da gleda kroz prste nekome ko se zove – ministar pravde! Stoga bi u rasporedu istraga koje vode nadležni organi, a koji se prvenstveno bave Budimirom i drugim uhićenicima, i Mikulić trebao biti proguran preko reda. To bi najbolje potvrdilo da u slučaju „Budimir“ nema nikakve političke režije iliti namještaljke, nego da se, jednostavno, počinju čistiti mito i korupcija. I to od vrha, otkud u ovakvim rabotama obično i pušu najjači vjetrovi.

Pomna istraga uloge i ponašanja Zorana Mikulića stoga je možda i ključni ulog u rasplamsavanju dugo čekane hajke protiv onoga dijela vlasti koji je čast i poštenje odavno pobrkao sa svojim novčanicima.

(Dnevni avaz)

Naš evropski raskorak

Narodne želje i interesi vlasti ovdje se gledaju poprijeko: narod bi jedno, njegovi gospodari drugo

Da je bolje imati nego nemati, zna svaki šašavac. Ni najpametnija glava, međutim, ponekad ne može uskladiti htijenja i stvarnost, pa u glibu trunu i oni koji bi začas mogli da razbeharaju.

Da se razumijemo, naš ulazak u Evropsku uniju ne bi nam naprečac uljepšao sudbinu. Ali nema nikakve sumnje da pod tim kišobranom ne bismo kisnuli do gole kože, kako sada kisnemo.

Tu osnovnu računicu savladale su četiri petine stanovnika ove zemlje. Oni su, kroz jedno istraživanje, za Evropu digli obje ruke uvis. S razlogom vjeruju da bi u toj familiji bilo više hljeba, više rada, pravde i prava, više rahatluka svake vrste, kojem se nadamo kao ozebli suncu.

Neke, međutim, sunce već grije, pa im Evropska unija dođe kao neka vrsta kazne. Riječ je o našim političarima koji neprestano izmišljaju rampe na putu koji vodi ka Briselu. Znaju oni dobro da bi taj čin označio početak kraja njihovom neradu, neznanju, lopovluku i javašluku.

Narodne želje i interesi vlasti ovdje se gledaju poprijeko. Narod bi jedno, njegovi gospodari drugo. Mi bismo da poskočimo, oni bi da nas i dalje drže vezane kao taoce svog ličnog šićara. Umjesto drumom, političari nas neprestano vode šumom, kroz koju se stiže samo tamo gdje već jesmo, ka mračnoj pećini.

Sve je prosto kao pasulj: ako 80 posto građana žarko želi Evropu, onda to svoje htijenje moraju glasno i istrajno nametati političarima koji o tome odlučuju. Za početak se to može izraziti u podršci snagama koje su se uhvatile ukoštac s majkom svih zala - korupcijom. Ako nju zauzdamo, i preostale evropske formulare popunjavat ćemo puno lakše.
(Dnevni avaz)

Zakašnjeli čekovi

Kako stoje stvari, penzioneri bi, umjesto buntovne omladine, mogli biti prvi koji će se stisnuti u masovne kolone, izgladnjele i ponižene, koje će povikati: Dosta! 

Zakašnjenje od nekoliko dana s kojim se isplaćuju aprilske penzije, izazvalo je duboku strepnju u najstarijim slojevima našeg stanovništva. Kakve će tek biti reakcije kada ti ljudi spoznaju da se ne radi o pukom incidentu i izuzetku? Sve, naime, govori da penzionom sistemu prijeti potpuna propast, da će u kasu iz koje se isplaćuju mirovine, ulaziti sve manje i manje novca. 

Ogromna većina od tri stotine hiljada federalnih penzionera ionako jedva sastavlja kraj s krajem. A tokovi novca u Federaciji takvi su da se boljemu nije nadati nego se spremati za novo stezanje kaiše. 

Iz penzionerskih udruženja već podižu glas. Kako stoje stvari, oni bi se mogli stisnuti u prve masovne kolone, izgladnjele i ponižene, koje će povikati: Dosta! 

Izlivi ljutnje i masovne pobune uvijek su poticani iz mlađega, obično studentskog naraštaja. U svim vremenima i sistemima oni su bili najosjetljiviji na nepravdu i najspremniji da pritisnu nesposobne vladare. No, i po tome bi BiH, izgleda, mogla biti izuzetak. Žustri otpori bezdušnoj i nesposobnoj vlasti ovdje bi mogli da počnu od najstarije generacije. Em su njeni životni uvjeti najlošiji, em taj naraštaj, očito, ima razvijeniji i osjećaj za pravdu, poštenje, pa i za političku pobunu. 

Sve ovo, ustvari, nije problem današnjih penzionera. I nas koji sada radimo, čeka ista zlosretna sudbina. Stoga je treba presresti pa šta košta da košta, skupa s ovom generacijom koja je dočekala da se u poznim godinama suoči s najvećim životnim poniženjima.

(Dnevni avaz)