MOŽDA NAM, NAKON IKEA-E, DOĐE I REAL MADRID!

Državna zastupnica i doktorica nauka lupeta kao legendarna, polupismena francuska kraljica koja je svom gladnom narodu svojedobno poručila da, umjesto hljeba, kad ga već nema, jede kolače!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Marija Antoaneta bila je posljednja i ujedno najomraženija francuska kraljica. Pogubljena je giljotinom na vrhuncu Francuske buržoaske revolucije 1793. godine.

Iz njene iznimno bogate biografije, međutim, najpoznatija je jedna njena izjava kojom se i dan-danas opisuje okrutnost, otuđenje i bezobzirnost vlasti. “Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače”, njena je poruka svojedobno upućena gladnoj francuskoj sirotinji, glupost koja živi već skoro tri stoljeća.

Premda neki istoričari tvrde da ne postoje dokazi da je ona to ikada izgovorila, i sad se to uzima zdravo za gotovo. Ne pominje se ni činjenica da je princeza, u vrijeme kad je navodno izustila tu glupost, bila tek nepismena i nedorasla djevojčica.

Biografije poznatih osoba danas su mnogo pouzdanije. Za Dianu Zeleniku, zastupnicu HDZ 1990 u Zastupničkom domu Državnog parlamenta, stoposto se zna da ima 53 godine te da je po obrazovanju liječnica, internista i kardiolog. Štaviše, gospođa Zelenika je i doktor nauka. I za njenu izjavu kojom se “proslavila”, a po kojoj će biti upamćena do kraja političke karijere, pa i života, nema dileme da li ju je izrekla ili nije. Puno je svjedoka da je, opisujući razloge svog glasanja za uvođenje famoznih akciza, dr. Zelenika kazala:

“Možda dođe IKEA, a to je važno nama ženama”.

Akcize će nekoliko dana biti hit-tema, a potom će polako pasti u zaborav odluka kojom je u BiH uveden još jedan namet njegovom stanovništvu. Ni prvi ni posljednji, što bi se reklo.

Mnogo duže će, međutim, živjeti sjećanje na ženu, državnu zastupnicu, Dianu Zeleniku, čiji glas je prevagnuo u glasanju za usvajanje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama BiH. Presudna za to dugo sjećanje svakako će biti glupost koju je tim povodom izgovorila gospođa doktorica. Mislim da je javnost puno više razbjesnila “njena” IKEA negoli činjenica da će ubuduće rezervoar goriva koštati desetak konvertibilnih maraka više.

Pametan čovjek ovim povodom se pita kako se jednoj ozbiljnoj i učenoj ženi mogla oteti jedna tako glupava izjava. Pitamo se, a ne bi morali. Mislim da bi svako eventualno istraživanje o uticaju vlasti na mentalni sklop njenih nosilaca stopostotno pokazalo da je on negativan, da ljudi na vlasti vremenom zagljupljuju i na još mnoge druge načine nazaduju. A razlog je samo jedan: Vlast opija! Vlast muti pamet, pa i jedna doktorica nauka počinje da lupeta kao nepismena francuska djevojčica-princeza.

Između izjava Diane Zelenike i Marije Antoanete zaista nema nikakve suštinske razlike. Sreća pa još jedan od državnih zastupnika, koji se u posljednji čas predomislio i glasao za akcize, nije slavodobitno poručio da je to učinio jer će zbog toga Real Madrid uskoro ovdje doći i ukrstiti koplja sa premijerligašem iz Doboj-Kaknja.

No, on se ugrizao za jezik i oćutao takvu želju. Valjda ne voli fudbal onoliko koliko dr. Diana voli namještaj čuvene švedske firme. A da je i on, uživajući u visinama vlasti, takođe davno “odlijepio”, u to uopšte ne sumnjam. I on, kao i Diana, godinama se - dok narod krcka kore hljeba - sladi kolačima, vozika se najboljim autima, premeće stražnjicu po najboljem uvoznom namještaju, ušuškava se u vrhunsku markiranu garderobu...

Ovo je jedan od onih tekstova u kojim mi se, osim nekoliko glavnih rečenica, sve ostale čine suvišnim. Fuj i kuku nama, s njima - takvima, sve je što još zaista zaslužuje da se doda.

fokus.ba

AKO JE I RAT, NE MORA SE KLAT’

Da su “naši” loši momci iz devedeset druge znali da će morati da plate za svoja zlodjela, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Od početka agresije i rata u Bosni i Hercegovini proteklo je više od 25 godina. Hej, četvrt stoljeća je minulo od tog paklenog proljeća, a rat je, ipak, sve to bezbolno preživio: i dan-danas je to u našem javnom životu najčešće pominjanja riječ. Kako ide, još zadugo ga na top-listi niko i ništa neće preteći.

Isto toliko vremena nataložilo se od ratnih zločina i zvjerstava koja su u tom periodu počinjena. No, nema dana, a da se o njima i sada ne govori. Tu su razni krvavi jubileji, stalni pronalasci posmrtnih ostataka nevinih ratnih žrtava, probijaju se na svjetlo dana i brojna pisana i druga svjedočanstva... Posebne odjeke imaju presude Haškog tribunala, koji je, kao nikad prije u svijetu, svojom rukom dohvatio i kaznio stotine počinilaca ratnih zlodjela.

I kad se uskoro zatvore vrata haških ćelija, međutim, misija pravde za žrtve i kazne za zločince neće biti okončana. Domaći sudovi, uključujući i one u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, pozabaviće se ratnom ulogom još mnogih bivših oficira i vojnika, policajaca, političara i drugih koji su se u tom periodu ponašali kao “bogovi rata”, misleći da su nedodirljivi, da se, zapravo, niko i nikad neće ni baviti njihovim zločinima, a kamoli na tome istrajavati decenijama.

Mnogi sa listi osumnjičenih, a na njima su hiljade onih koji još hodaju i mirno pored nas žive, imaju sve razlog za nemiran san. Ako su čineći zločine mislili da će vrijeme na njih navući zaborav, grdno su se prevarili. Misija pravde, koja ipak neće sviju dostići i zasluženo kazniti, jer je zločina bilo toliko da to ovi istražni i pravosudni kapaciteti ne mogu ni izbliza obuhvatiti u totalnoj mjeri, vjerovatno će trajati onoliko koliko je trajala i misija čuvenog Vizentalovog instituta. U dugim decenijama nakon Drugog svjetskog rata, ljudi iz te institucije su tragali za počiniocima holokausta. Nedavno su sastavili i listu od stotinjak još nepronađenih jevrejskih dželata koji nikad nisu pronađeni u svojim skrovištima, a koji bi, ako su uopšte živi, trebali da budu u dobi od oko 100 godina.

Nijedan od njih vjerovatno nije među živima, no princip je princip i Vizentalov institut želi da ga istjera do kraja. A ista sudbina, kako stoje stvari, čeka i mnoge osumnjičene zločince iz ovih krajeva. Iz Amerike, na primjer, gdje su uspjeli da se domognu useljeničkih papira i državljanstva, skrivajući podatke o svojoj ratnoj prošlosti, dosad je desetak Bosanaca Hercegovaca, Hrvata i Srbijanaca deportovano u ove krajeve i izvedeno pred sudove. Stiže ovih dana i informacija o još jednom skorom izručenju čovjeka koji je mislio da je u SAD zauvijek zameo tragove svojih ratnih zlodjela.

Pogotovo su pravdi dostupni, i nakon četvrt stoljeća, oni koji i dalje žive na mjestu svoje bestijalnosti i sramote. Ovih dana je uhapšeno nekoliko osumnjičenika za zločine počinjene oko Konjica, a takođe i zbog ubistva zapovjednika HVO u Bihaću, generala Šantića. U Sarajevu uveliko teče sudski proces za likvidaciju bivših vojnika JNA u sarajevskom Velikom parku, a tokom ove godine istražitelji i tužioci su sustigli i nekoliko desetina Hrvata i Srba osumnjičenih za razne zločine, od Foče do Orašja. Suđenja moraju biti pravična i utemeljena na dokazima, ali svakako da moraju biti održana.

Mašina pravde je, izgleda, dovoljno podmazana da i dalje intenzivno djeluje, s utiskom da kraj nije ni na vidiku. Uostalom, pošto ratni zločini ne zastarijevaju, neće biti ništa čudno ako neko pred sud bude izveden i za dvije ili tri decenije: kad se njegov čin istraži, dokumentuje ili kad zločinac izgubi zaštitnike koji sada ne dopuštaju da se neki ljudi prljavih ruku privedu licu pravde.

Kako li ti ljudi žive, logično je pitanje, svjesni da im u rano jutro maskirani specijalci svakog dana mogu banuti na vrata. I oni koji nikad neće biti otkriveni ili suđeni, bar ja tako mislim, hapšenja i kazne plašiće se do smrtnog časa. I nije to baš neki život, zar ne, premda bolji nisu ni zaslužili.

Mnogo toga se može napisati i ispričati o sveukupnoj misiji poratne pravde i kažnjavanja ratnih zločinaca. Jedno mi se ipak čini i važnijim od svega što se pominje, i to upravo ono što se ne pominje često. Naime, zločinci će platiti cijenu svojih rabota, ali - da li će iz toga pouke izvući današnja “publika”, koja sve ovo prati preko medija, čiste savjesti i bez straha da ih neko upita: A šta ste vi radili u tom gnusnom ratu?

Koju pouku takvi mogu da izvuku, pogotovo oni najmlađi koji bi mogli biti akteri nekog novog rata na ovim prostorima, kakvi se ne prestaju prognozirati, obično sa “neoborivim” razlogom da na ovoj balkanskoj vjetrometini svaka generacija mora imati svoj rat?

Pouka je jasna i svima dostupna: zločin se ne isplati, ubijanje civila se kažnjava, zločin se ne zaboravlja, a potraga za počiniteljima nikada ne prestaje. To bi trebao imati na umu svaki akter nekog budućeg rata, bez kojih ne mogu ni svijet ni Balkan. Jer ratovanje je jedno, ratni zločini su drugo. Nema, doduše, dosad poznatog rata u kojem nije bilo zločina, ali ako ih se jednom i iskorijeni, zasluge za to bi trebale da pripadnu onome što su u posljednjih dvije decenije uradili Haški tribunal i ovdašnji sudovi. Da, jednostavno, ne bude “kandidata” za mučka ubistva, silovanja, masovne likvidacije i iživljavanje nad protivnicima, a pogotovo nad civilima. O udruženim zločinačkim poduhvatima, kakvi su bili srpski i hrvatski, da i ne govorim.

Rat je produžetak politike i odavno je postao legitimno sredstvo za vođenje velikih međunarodnih poslova. No, brojnim konvencijama, zakonima i etičkim normama on je formalno sveden na neku vrstu džentlmenske tuče, pa ko koga! Kažem formalno, jer da su svi ratovi vođeni nakon onog najvećeg, protiv Hitlera i njegovih saveznika, imali svoj Haški tribunal, tamo bi zaglavljivalo možda i onoliko prljavaca koliko je zaglavilo ovdašnjih ratnih džukela. U svakom slučaju, ćelije bi bile pune onih koji su se ogriješili o ratne norme i tzv. dobre običaje.

Možda zvuči glupo, ali knjiga o lovu na zločince iz “našeg” rata trebala bi biti napisana i dijeljena svakoj novoj generaciji na svakom komadiću zemaljske kugle. To vjerovatno ne bi iskorijenilo ratne zločine u budućim oružanim sukobima, ali sam siguran da bi ih znatno umanjilo. Da su ovi “naši” loši momci nešto tako dobili u ruke devedeset druge, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika.

I još nešto je potrebno da bi rat bio fer utakmica, kako piše u konvencijama. Da se nakon svakog oružanog sukoba istražitelji i specijalni sudovi pozabave njegovim prljavim epizodama.

Iznosim ove dvije ideje, a nekako nemam nimalo uvjerenja da ću dočekati da ih vidim realizovane, ni u skorim ratovima koji se u svijetu užurbano zameću, a ni u onom nekom budućem “našem”, kojeg tako često i zloguko pominjemo i maltene ostavljamo u amanet ovdašnjim budućim naraštajima.

fokus.ba

TUĐA RUKA U DŽEPU

Gotovo svako je danas u BiH onaj Mujo iz vica, kojeg je bilo sramota što u džepu nije imao ni marke kad mu je džeparoš tutnuo ruku u hlače

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Kriza je totalna i proteže se od vrha do dna. Novca fali i državi i narodu, a što je još gore - nema ni nade da bi nešto moglo da se promijeni. Pametan u ovom vremenu može samo da priželjkuje da ne bude još gore.

Neki, pak, u panici vuku očajničke poteze. Među njima su i naši kriminogeni sugrađani, sitni kradljivci i razbojnici koji svojim “poslom” zarađuju sve manje. Šta ćeš ukrasti od siromašne države ili iz praznih novčanika građana? Gotovo svako je danas u BiH onaj Mujo iz vica, kojeg je bilo sramota što u džepu nije imao ni marke kad mu je džeparoš tutnuo ruku u hlače.

Džeparenje, a pogotovo pljačka opasne su rabote, koje traže znatnu vještinu i podrazumijevaju ogroman rizik. No, kad se čini da će plijen biti unosan, onda se i rizik lakše podnosi.

To pravilo, međutim, sve manje vrijedi. Da je u kriminogenom miljeu zavladala prava panika i da se sad i za sitni ćar ulazi u vrlo rizične nezakonite rabote svjedoče sve češća razbojništva u kojim plijen ne može biti veći od, recimo, hiljadu konvertibilnih maraka.

Sumnjam da je i iz jedne kladionice, a tri su u nedjelju opljačkane samo u Mostaru, otuđeno više od hiljadarke. Vlasnici znaju da su, kao mjesto na kojem se dnevno sliva više gotovine nego u ogromnoj većini drugih radnji, kladionice stalna meta otimača. Stoga u više navrata dnevno njihovi ljudi obilaze uplatna mjesta i odnose keš na sigurno.

Pljačkaši to dobro znaju. Prije razbojništva oni pomno izuče svaki od  objekata kojeg su nanišanili, sa saznanjem da nigdje ni u kom trenutku ne mogu računati na masan plijen. A ipak se upuštaju u taj opasni čin, i pored toga što znaju da su sve kladionice pod video nadzorom i što uvijek prijeti opasnost da neko uđe u objekat upravo u trenutku dok oni odrađuju svoj “posao”.

Zašto se razbojnici upuštaju u tako rizične i ne previše unosne akcije?

Princip je, u godinama krize, spao na onaj: bolje išta nego ništa! Od nečeg se mora živjeti. Vrijeme je u kojem su i majstori kriminalnog zanata spali na to da kreću u akcije iz kojih mogu, ako uspiju, donijeti tek potanji svežanj novca. A u akciju se ide s revolverom, nožem, maskom, s rizikom da se počini i krivično djelo zbog kojeg se ide na najtežu robiju.

Šta tek reći za amatere i početnike u ovom “poslu”, čak i za one koji su krenuli u pljačkaški pohod na neku kladionicu ili samouslugu, a da se nikad prije nisu ogriješili ni o jedno slovo zakona. Nekako imam utisak da je sve više upravo takvih, kojim je došlo do grla i koji u svojoj besparici više ni od čega ne prezaju samo da bi se domogli neke stotine maraka.

Kokuzluk je oduvijek bio jedan od glavnih pokretača kriminala. Besparica najbrže regrutuje nove kršitelje zakona, pljačkaše, razbojnike, lopove svih vrsta. A koliko je danas momaka u punoj snazi koji imaju sve osim novca i koji u jednom času brišu sve moralne nazore i kreću na stranputicu.

Većina “pada” već u prvim, amaterski izvedenim akcijama, ali prava nevolja s njima počinje tek kasnije, nakon izdržavanja kazne. Zatvori su oduvijek bili pravi “univerziteti” za kriminalce svih vrsta, tamo oni nauče sve ono što nisu znali kad su uplivali u te vode. Na slobodu izlaze kao majstori prljavih poslova.

Govorimo o još jednoj strani naše krizne medalje, o socijalno motivisanom kriminalu, ali i o imovinskoj i drugoj nesigurnosti koja proističe iz činjenice da i zbog novčanice od 100 KM možete postati predmet napada i pljačke. Koliko li, na primjer, lopovskih očiju svakodnevno vreba oko mjenjačnica ili bankomata, ne bi li potom upratili i orobili onoga za koga znaju da je podigao značajniju sumu novca?

Koliko je onih koji motre kad će vam stan ostati prazan na nekoliko dana, čak i sati? Dovoljan mamac za lopove može biti samo televizor i kompjuter, čak i mobitel, o nakitu da i ne govorimo. Uostalom, i automobili se više ne kradu kako bi bili preprodani. Oni se unovčavaju na otpadima, gdje se odmah sijeku i pretvaraju u staro gvožđe za koje kradljivci dobijaju samo nekoliko stotina maraka. A kola su vrijedila hiljadama!

Tako je to u kokuznoj državi i u kokuznim vremenima. Malo posla za kriminalce, puno rizika za građane. Neko će reći: Pa, šta? Postajemo Amerika, jer tamo odavno nije preporučljivo u većini kvartova velikih gradova šetati se sa 100 dolara u džepu.

U tom lošem ćemo, nažalost, brže sustići Ameriku nego u onom dobrom. Već smo, ustvari, mnogo poprimili od te njene ružne strane.

fokus.ba

ETO NAMA AMERIČKE VOJSKE!

Glavna novost najavljene američke inicijative na Balkanu, a možda i jedina njena svrha, je postizanje vojne premoći SAD u regionu kojim se vrzmaju i EU i Rusija i Turska

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Većim dijelom svoje istorije Bosna i Hercegovina je bila pijun u velikim šahovskim igrama glavnih igrača svjetske politike. Ona je to i sada, a biće i ubuduće. Iz Vašingtona, gdje će sutra biti održana velika konferencija o Zapadnom Balkanu, kojoj će prisustvovati i ministri vanjskih poslova sedam ovdašnjih zemalja, najavljena je jedna velika međunarodna diplomatsko-vojna inicijativa. Premda pominju i Evropsku uniju, šefovi Atlantskog vijeća SAD u prvom redu to vide kao projekat najmoćnije države na planeti, nazivajući ga njenim povratkom na teren sa kojeg je suštinski dugo odsustvovala.

U kom roku će najavljeni projekat biti realizovan, teško je prognozirati. Uglavnom, biće to brzo, premda je u svjetskoj politici pojam brzine vrlo rastegljiv. U svakom slučaju, pred početkom smo onoga što sam najavljivao prije pola godine, kada će prava na rješavanje krize u BiH i na zapadnom Balkanu u svoje ruke preuzeti stranci. Kako sam tada napisao, nakon desetogodišnjeg perioda u kojem su nam oni poručivali da će prihvatiti sve što se domaće snage i nacionalni lideri dogovore, a što ovi nisu uspjeli da iskoriste, odluke će preći u ruke velikih svjetskih sila.

Mislim da taj proces počinje upravo ovom konferencijom Atlantskog vijeća, sutra u Vašingtonu. To Vijeće u svijetu politike nije odveć poznato, ali iz riječi njegovog izvršnog potpredsjednika Damona Wilsona jasno je da iza njihove analize, prijedloga i čitavog plana nazvanog “Balkan naprijed – nova američka strategija za region” stoji i službena američka politika. Wilson, naime, kaže da su Konferencija o Balkanu, kao i osnovne teze za razgovor, rezulat rada “sa predsjedničkim kampanjama tokom izbora i sa administracijom tokom tranzicije i prve godine mandata predsjednika Trumpa. O ovom pitanju smo vodili razgovore i na Kapitol hilu, sa agencijama ovdje i potpredsjednikovim timom u okviru priprema za njegovu posjetu balkanskom regionu”.

Wilson dodaje da se razgovaralo i sa ključnim dilomatama u Stejt departmentu i ambasadorima u našem regionu te sa američkom vojskom i njenim komandantima u Napulju. Obzirom da će Konferenciji prisustvovati i desetak visokopozicioniranih američkih političara, sve to ovoj inicijativi daje težinu službene američke političke akcije.

Smjer te akcije i najvažnije detalje tek ćemo doznati, ali mi se čini da, i kad ona krene punom parom, nećemo biti baš zadovoljni. Može se, naime, naslutiti da je ključni cilj američke politike da ovim projektom samo pokaže ko je ko u svijetu, a tako i u ovom regionu. Puno se ovdje vrzmala i Evropska unija, potom Rusija, pa i Turska. Došlo je izgleda vrijeme da “šefovi svijeta” ponovo na Balkanu zauzmu svoje mjesto.

Wilson ne skriva da je postizanje vojne premoći SAD u ovom regionu glavna zadaća, da se, dakle, gurnu u stranu ruske pretenzije, pa i evropske, s obzirom da se EU ozbiljno bavi stvaranjem vlastite vojne sile. Wilson izriito navodi da je potrebno da SAD imaju stacionirane svoje vojne snage na zapadnom Balkanu, kojim bi osnovu činile trupe koje su danas prisutne na Kosovu. E, to je glavna novost famozne američke inicijative, a možda i jedina njena svrha.

A kad to Amerika postigne, što mislim da joj neće biti teško, na tome bi projekat mogao i zastati. Na pokušaju rješavanja unutrašnjih problema Bosne i Hercegovine neće se ni raditi ili će to biti minimalno. Jer, po starom sistemu ZAVADI PA VLADAJ, i Vašingtonu je lakše i korisnije da postigne svoje vojne ciljeve na prostoru na kojem su zemlje i njihovi lideri i nacije zavađeni, u najmanju ruku nespremni i nesposobni za saradnju.

Plašim se, stoga, da ovo što dolazi može dati odgovor samo na pitanje ČIJI SMO, a ne KAKVI SMO. Ako stvarno bude tako, mi ćemo od toga imati slabe ili nikakve koristi.

Nemojte, molim vas, tome da se čudite. Oni su uvijek radili, rade i radiće isključivo za sebe. Da smo mi u nihovoj poziciji, vjerovatno bi se prema nekoj geopolitičkoj sići, poput nas, i sami tako odnosili.

fokus.ba

DOBRA SVAĐA BOLJA OD LAŽNOG PRIJATELJSTVA

Neće u tren oka ovdje izbiti nikakav novi rat, kako poneko ponekad uzvikne, ali još će puno mutne vode proteći balkanskim rijekama prije nego što zavlada dobrosusjedstvo i međusobno prijateljstvo

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Bolje je živjeti s nemilom i teškom istinom nego sa slatkom laži, i u kolektivnom i u ličnom životu. U tom smislu, visoko cijenim iskrenost inače ne odveć politički mudre hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je ovih dana u Vukovaru hladno konstatovala da Hrvatska i Srbija nisu prijateljske države. Jesu komšijske, ali ih dobrosusjedstvo ne odlikuje od trenutka osamostaljivanja bivših jugoslovenskih republika.

Ne znam šta je gospođu predsjednicu navelo da odstupi od šupljeg fraziranja kojem je ranije i sama pribjegavala, ružičastim bojama oslikavajući odnose između dvije zemlje. Time je nastavljala putem koji su sa predsjedničkih funkcija utirali bivši čelnici Hrvatske i Srbije, ponajviše Ivo Josipović i Boris Tadić. Da je bilo po njihovim riječima, Zagreb i Beograd davno bi bili zbratimljeni.

Gorka je, ali nedvojbena istina da ni danas, tridesetak godina nakon velikog jugoslovenskog zemljotresa, među državama i narodima koji su međusobno ratovali nema dovoljno međusobnog razumijevanja i saradnje, a kamoli sloge i ljubavi. Neće u tren oka ovdje izbiti nikakav novi rat, kako poneko ponekad uzvikne, ali još će puno mutne vode proteći balkanskim rijekama prije nego što zavlada dobrosusjedstvo i međusobno prijateljstvo.

Sve ovo odnosi se i na naše odnose sa Srbijom i Hrvatskom. Koliko god bilo potrebno da se nekadašnja užarena temperatura spusti, toliko nas realnost tjera na zaključak da se to ne dešava ni blizu brzo i opipljivo koliko bi svima ovdje trebalo i svima koristilo. Otud, bar po mom mišljenju, imamo samo štetu od licemjernih izjava političkih lidera o kobajagi dobrim i sve boljim odnosima, pogotovo od njihovih “srdačnih” poljubaca i zagrljaja.

Nesumnjivi šampion u širenju ove vrste obmana i laži svakako je srbijanski vođa Aleksandar Vučić, s čijeg jezika neprestano teku med i mlijeko. Drugi to olako prihvataju, izazivajući u javnosti samo podsmijehe. Pa, pored očiju i ušiju, nismo ni slijepi ni gluhi da ne vidimo i ne čujemo šta se ovdje zbiva, ko kome i kako pokušava da podmetne i zapapri, a sve u ime tobože nezaustavljivog procesa mirenja i novog drugovanja.

Za mir, dobrosusjedstvo i istinsko prijateljstvo potrebno je da se otvoreno, oštro i konkretno razgovara o međusobnim razmiricama, da se radi na njihovom otklanjanju, a ne ovako kako se to sada čini - na zataškavanju stvarnog stanja. Utoliko i pomenutu ocjenu predsjednice Hrvatske treba doživjeti kao pokušaj da se jedan takav proces konačno pokrene, da se u popravljanje međusobnih odnosa krene od neumitne istine da ti odnosi nisu nimalo dobri, a kamoli prijateljski.

Nešto slično već nam se jednom obilo o glavu. Činjenica je, doduše, da su u socijalističkoj eri međunacionalni odnosi svuda po Jugoslaviji doživjeli napredak, u nekim fazama i procvat. No, nikad se to nije desilo u mjeri u kojoj je sa političkih govornica poručivano i zaključivano: da smo stigli u raj bratstva i jedinstva. Uspavanim u toj službeno proklamovanoj neistini stoga nam se i moglo desiti ono veliko klanje, praćeno iskrenim i ogromnim iznenađenjem većine građana tadašnje socijalističke zemlje. Kako to da se bratstvo-jedinstvo najednom izvrgne u surovo bratoubilaštvo i nacionalnu mržnju neviđenih razmjera?

To se moglo dogoditi samo u jednom slučaju: da međunacionalni odnosi i nisu bili baš tako dobri kao što se govorilo. Još za Titovog života na površinu su izbijali opasni nacionalni sukobi, rasplamsavane stare razmirice i oživljavane nekadašnje mržnje, pa i teritorijalne pretenzije. O tome se, međutim, ćutalo, socijalistička vlast nije znala da se iznese sa vlastitom izmišljotinom o velikom zajedništvu i granitnom bratstvu-jedinstvu.

A da je uistinu bilo tako čvrsto, zar bi se očas razbilo u paramparčad, kao što se razbilo?

Svaka istina bolja je i od najljepše laži. Samo s tom istinom, čak i sa dobrom svađom umjesto lažnog prijateljstva, možemo kročiti naprijed, u bolje međusobne odnose, prave prijateljske i dobrosusjedske. Ako je, u ovoj fazi, ustvari, ikome do toga stalo! Jer, od raspirivanja međusobnih neprijateljstava vrhuške na vlasti, u svakoj od pomenutih zemalja, dobro žive i obnavljaju svoje mandate. Kad god im državni poslovi krenu nizbrdo, oni se late priče o nacijama i starim nesređenim računima, vraćajući sve na one niske grane otprije skoro tri decenije.

No, to je već druga tema.

fokus.ba

RUSKI I TURSKI KIŠOBRANI

Već mokri do gole kože, mislim da bismo u rusko-turskom zajedničkom pokušaju uspostavljanja dominacije nad BiH i Srbijom pokisnuli još i više

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U razmaku od posljednjih 15 mjeseci srbijanski mediji više puta su najavljivali početak velike rusko-turske invazije na naš dio Balkana. Ako je to u junu prošle godine bilo prerano, prije nego što su Putin i Erdoan čvrsto vezali zastave, a kada je njihov zajednički nastup u osvajanju interesne zone Srbije i Bosne i Hercegovine prognozirao beogradski dnevnik “Blic”, danas sve to zvuči znatno ozbiljnije. Pogotovo što su prognoze stigle od srbijanskog Ekspresa, nedjeljnika za kojeg se smatra da piše ono što Vučić misli. A Ekspres, ni manje ni više, ovih dana tvrdi “kako su se Erdoan i Putin dogovorili o podjeli BiH”.

Prema tim navodima, predsjednik Turske Redžep Tajip Erdoan i predsjednik Rusije Vladimir Putin dogovorili su se o podjeli BiH na dva dijela. Kako sugeriše Ekspres, podjela bi se izvršila po entitetskoj liniji. Na to cilja i naslov njihovog teksta: ''Bosna cijela u dva dijela''.

Ekspres navodi i da je kao najnovije rješenje za BiH predloženo pretvaranje naše države u još labaviju formu konfederacije. U prilog tome idu i pomirljivi tonovi koje su Vučić i Erdoan razmijenili tokom nedavnog boravka turskog lidera u Srbiji. Umiješao se i Bakir Izetbegović, koji je podsjećanjem na odluku svoga oca Alije da Erdoanu “ostavi u amanet” Bosnu i Hercegovinu pokazao da njega ništa i ne treba pitati. Ključne odluke Izetbegović prepušta predsjedniku Turske, pa valjda i tu da se Bosna i Hercegovina, skupa sa Srbijom, smjesti pod rusko-turski kišobran, ako to Putin i Erdoan odista požele.

Mislim da u ovom trenutku ni srpskom ni bošnjačkom lideru ne bi bilo nimalo mrsko da okrenu leđa Zapadu, koji je u ovom regionu dosad bio neprikosnoveni tutor, te da se okrenu novim saveznicima, odnosno pokroviteljima. Važno je pitanje šta bi to kome donijelo, ali prije njega je jedno preče: mogu li Moskva i Ankara skloniti ustranu Brisel i Vašington i tako preuzeti ovu interesnu zonu i dominaciju u njoj?

Njihove šanse nisu velike, premda postoje. No, ni ta vrsta prognoze - ko će nadjačati ako se zapodjene geopolitički boj - nije ključna. Najvažnije i jedino sigurno što se u ovom času može očekivati, ako Turska i Rusija zaista imaju pomenute apetite, to je da se u vrlo dugom periodu nastavi nered u našem regionu, čak i veći od ovog kojeg sada imamo. Vidimo da i Zapad ne uspijeva skoro tri decenije da čvrsto položi ruku na ovaj dio Balkana, pa ni ofanziva Rusije i Turske ne bi u kratkom roku donijela njihovu prevagu, a nama stvarni mir i napredak.

Mislim da bi se, u tom slučaju, ovdašnja nestabilnost produžila na još nekoliko decenija. A to ne odgovara ni Srbiji, pogotovo ne Bosni i Hercegovini koja je, kroz već višedecenijsku nestabilnost, postajala sve slabija i slabija. Obzirom da bi se međusobna bitka velikih sila na našem prostoru vodila o našem trošku, preko naših leđa, to bi za nas sigurno značilo i nove žrtve, novo nazadovanje i nove probleme.

U svakom slučaju, u ovim igrama mi nemamo nikakvih aduta. Potpuno smo bespomoćni i niko nas neće ni pitati šta nam je milije. Izetbegović je, uostalom, direktno poručio da je za njega dobro ono što je dobro za Tursku, kojoj su, “Alijinim amanetom”, data sva prava u odlučivanju o sudbini Bosne i Hercegovine.

Vučić to nije učinio tako otvoreno, ali na sastanke s Putinom on je uvijek išao samo sa ušima, bez jezika. I da želi, on bi se teško mogao suprotstaviti volji Moskve koja ga pritišće i ucjenjuje na više načina.

Strah me ovog sadašnjeg nereda. Još više se, međutim, plašim produbljivanja krize i regionalne nestabilnosti. A to je zasad jedino sigurno što bi nam donijeli pokušaji razapinjanje ruskih i turskih kišobrana na ovom prostoru. Već mokri do gole kože, mislim da bismo u dolazećem vremenu pokisnuli još i više.

fokus.ba

ZAŠTO "CIN" MOŽE ŠTO DRUGI MEDIJI NE MOGU?!

Novinarstvo i mediji su veliko carstvo neosvojenih i neiskorištenih šansi. Razlog je čista “sitnica” - novac!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Jedna vijest iz Kantonalnog suda u Novom Travniku treba da obraduje  javnost, a pogotovo nas, novinare. Imenovani sud je, naime, presudio u korist Centra za istraživačko novinarstvo (CIN iz Sarajeva) po tužbi protiv Općinskog suda u Bugojnu zbog nedostavljanja informacija o zaradama advokata angažovanih po službenoj dužnosti.

Bugojanski sud ogriješio se o Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije Bosne i Hercegovine, u čemu inače nije jedini, ali nije jedini ni koji je zbog toga kažnjen. Pomenutom CIN-u to je već šesta tužba koju je dobio protiv institucija, raznih nivoa vlasti, zbog nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama. Novinari se na to odlučuju jer im se jedno važno pravo uskraćuje.

Kad kažem “novinari” stiče se dojam o nekom mnoštvu. Ali, ako ćemo precizno i pošteno, za istrajnost u borbi sa državnim nepravilnostima i za sudske procese rijetki se odlučuju. Ogromna većina medija u dosluhu je sa vlastima ili im direktno služi, pa najčešće i ne talasaju po mutnoj vodi, a kamoli da prozivaju i na sudovima tuže naše svemoćne institucije.

CIN je u tome jedan od izuzetaka. To je vrlo zanimljivo, uporno i novinarski jako društvance koje nas barem 15-tak puta godišnje počasti britkim, analitičnim i dokumentovanim napisima o organizovanom kriminalu i korupciji, o devijacijama u sferi obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja, politike, šverca drogama i duhanom te o finansijskim prevarama čiji akter je uglavnom vlast. Zbog toga je CIN, od formiranja 2014. godine do danas, dobio čak 31 novinarsku nagradu i priznanje, više nego svi ostali mediji u BiH zajedno.

Zašto CIN može i hoće ono što drugi ne mogu ili neće?

Tajna je u tzv. vlasničkoj strukturi i finansiranju ovog medija. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) jedinstvena je organizacija u Bosni i Hercegovini i prva takva na Balkanu koja djeluje neprofitno, kao neka novinarska nevladina organizacija. Osnovan je novcem američkog USAID-a i uz tehničku pomoć i podršku Novinarske škole Univerziteta u New Yorku i Journalism Development Group-a. Danas je to moderna, samostalna i nezavisna novinska agencija. Njen istraživački rad, koji preuzimaju lokalni i regionalni, printani i elektronski mediji, finansira se donacijama, a CIN-ove priče objavljuju i vodeći web portali u BiH i inostranstvu. Njihovi napisi našim medijima su dostupni potpuno besplatno.

Dvadesetak uposlenika CIN-a čine školovani, mladi, ali već dovoljno iskusni novinari koji imaju ozbiljne plaće i dobre uslove za rad. Na njima je da to opravdaju uistinu objektivnim, istraživačkim novinarstvom koje ne štedi nikoga ko svojim devijacijama bode oči javnosti.

CIN, dakle, ne ovisi ni o kakvim stranačkim novcima, ali ni o kompanijama slizanim sa vlašću, od kojih ne možete dobiti reklamu ako iole začeprkate po mutnim poslovima njihovih političkih saveznika i partnera. A to je upravo ključna zapreka medijima, prvenstveno internet portalima, da rade na CIN-ov način.

Većina naših medija hrani se na kašičicu, stalno svjesni da će im i disanje biti onemogućeno ako se budu puno prsili objektivnošću i profesionalizmom. Stoga i pristaju da budu prirepci vlasti, po sistemu: Bolje ikako nego nikako! A da ne govorim o onima, koji inače najviše utječu na javno mnjenje, koji ubiru povelike novčane nagrade za svoju poslušnost i rad po direktivama i po ukusu vlasti.

Tako je to. Novinarstvo i mediji su veliko carstvo neosvojenih i neiskorištenih šansi. Razlog je čista “sitnica” - novac! Njime se kupuje javna riječ i time otupljuje toliko potrebna kritika nakazne društvene i političke prakse u Bosni i Hercegovini.

Eh, da nam je više CIN-ova!

fokus.ba

IZ PRAZNE NE PUCA...

U “puškama” kojim naša vlast “gađa” ekonomiju odavno nema ni jednog jedinog metka

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Loše stanje u Bosni i Hercegovini izražava se u mnogo čemu. Najviše, ipak, bole udari po novčaniku i po životnom standardu. Iako se političari trude da nas i dalje plaše babarogom nacionalizma, činjenica je da na tom frontu gotovo da i nema krvi: ono što se prospe, to u međusobnim namještenim utakmicama proliju Dodik, Izetbegović, Čović i njihovi stranački ahbabi raspoređeni po svim linijama i nivoima vlasti.

Njihove izmišljene i dogovorene bitke, za to vrijeme, odvlače pažnju i energiju od stvarnih problema koji vape za rješavanjem: od ekonomije, zaposlenosti, životnog standarda. U tom sektoru je, nažalost, stanje katastrofalno, no još ne toliko loše koliko će biti u daljem razvoju događaja.

Da svoje dno još nismo dotakli, da i od lošeg može biti još gore, pokazuju analitičke ocjene koje smo ovih dana dobili sa najautoritativnijih svjetskih adresa. Prvo nas je, 12. oktobra, na zemlju spustio Međunarodni monetarni fond, a osam dana kasnije dotukla nas je Svjetska banka (SB).

Pomenute finansijsko-monetarne institucije upozorile su nas da ne vjerujemo informacijama koje dobijamo od naše vlasti. To što poručuju Vijeće ministara BiH i Bakir Izetbegović, na primjer, nije ni blizu istini.

Vijeće ministara nam je u februaru obećalo privredni rast od najmanje 3,8 posto, koliko je navodno iznosio u 2016. godini. Obećali su i nastavak trenda povećavanja zaposlenosti i smanjenja nezaposlenosti. Tada je državna vlada baratala cifrom od 2% uvećanog broja zaposlenih i čak 4,5% smanjene mase nezaposlenih.

Šampion lažnih informacija, Bakir Izetbegović, bio je još bučniji sa svojim podacima o smanjenju broja nezaposlenih. Uvijek su na njegovom jeziku desetine hiljada novozaposlenih koji, nažalost, samo na tome i ostaju - na riječima.

MMF i Svjetska banka su nas, ponavljam, ovih dana spustili na zemlju, ako se neko uopšte i dizao u visine vjerujući podacima koje plasiraju naši zvaničnici. Međunarodni monetarni fond ponovo je, drugi put ove godine, snizio prognoze ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine. U svom Pregledu svjetskog ekonomskog stanja (WEO), rast ekonomije BiH s tri je spušten na 2,5 posto! Snižena je i projekcija rasta BiH u narednoj godini. MMF je predviđao rast od 3,5, ali je sada morao umanjiti i tu prognozu za čak 0,9 posto! Također, MMF predviđa da bi privreda BiH tek 2020. godine mogla zabilježiti rast od tri posto.

Sa tom stopom rasta, bez obzira na sve ostale neuspjehe, ne možemo ni maštati o približavanju Evropskoj uniji, koja će se, kako Dragan Čović stalno najavljuje, desiti maltene sutra. Jer, sve možemo ispuniti, ali ukoliko privreda BiH ne bude imala godišnji privredni rast od najmanje šest posto na vratima Brisela za nas će biti okačena gvozdena brava!

Sadašnji rast od 2,5 ili tri posto je sitnica, posebno kad se pogleda stopa nanovo razbuđene inflacije koja nam, kako ističu ekonomski eksperti, praktično poništava rast bruto-društvenog proizvoda (BDP). Mi ustvari propadamo - zaključuje jedan od njih.

Potvrdu MMF-ovih prognoza i dijagnoza danas smo dobili od Svjetske banke. Ona je snizila prognoze ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine u ovoj godini sa ranije predviđenih 3,2 posto na 3 posto. Za narednu godinu ne možemo očekivati ranije planiranih 3,7 posto rasta nego u najboljem slučaju 3,2 posto. Za 2019. godinu prognoza rasta je snižena sa 4 na 3,5 posto.

Tako piše u novom kvartalnom izvještaju Svjetske banke. Mnogo je razloga za ove zabrinjavajuće cifre. Ključni je pri tome nedostatak bilo kakve organizovane državne aktivnosti na oživljavanju ekonomskog sektora. Ni traga ni glasa nema, recimo, od 100 razvojno-investicijskih projekata koje je u februaru obećalo Vijeće ministara. Kraj godine se bliži, a oni u realizaciji nemaju ni pet tih svojih projekata. Investicije su niže nego ikad, posebno strane. One su svedene na petinu od očekivanog i potrebnog.

Mi u svakom pogledu živimo u velikim lažima. I mirni u njihovom prihvatanju, tonemo li tonemo. MMF-ovi podaci pokazuju da smo na dnu dna, odnosno na posljednjem mjestu u najsiromašnijoj evropskoj regiji. Ispred nas su i Albanija (sa 3,7%) i Kosovo sa 3,5 posto ekonomskog rasta.

To je naša stvarnost, koja govori da ni ovo što sada imamo nije kompletirano zlo od kojeg veće ne može da bude. Može, može, vidjećete! Jer, iz prazne ne puca, u “puškama” kojim naša vlast “gađa” ekonomiju odavno nema ni jednog jedinog metka.

fokus.ba

PLAĆENE UBICE IZ PRAČE

Ako uposlenici u azilima ne rade ništa ili rade jako malo, ako napuštenim psima praktično prekraćuju život, umjesto da ga produžavaju, pitam se ko su oni? Ništa drugo do plaćene ubice!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Dvije vijesti često se susretnu da na potpuno oprečit način opišu naš i svjetski život. Ona o psima, zapravo o svim životinjama koje prave društvo čovjeku, u četvrtak još jednom nas je suočila sa bolnom činjenicom da je kod nas tretman takozvanih kućnih ljubimaca krajnje nehuman, dezorganizovan, maltene zločinački.

Da bi razumjeli svu bijedu naše nebrige o psima, na primjer, pomaže vijest iz Italije, preko koje saznajemo da je jedna tamošnja vlasnica pripitomljenog psa dobila od poslodavca dvodnevni plaćeni odmor kako bi njegovala svog kućnog ljubimca. Vijest o tome je objavljena, a vjerovatno je van domašaja javnosti ostalo još mnoštvo istovjetnih, koje govore o tome kako sistematično i humano jedna razvijena i uređena država reguliše suživot ljudi i životinja.

U Italiji, u prosjeku, na svakog stanovnika (60 miliona) dođe jedan kućni ljubimac (takođe 60 miliona registrovanih). Njihovi vlasnici godišnje potroše najmanje dvije milijarde eura na njihovo izdržavanje i njegovanje, a ako se primijeti da neko zapostavlja svoga psa ili mačku prijete mu žestoke kazne, čak i zatvorska - do godinu dana. Globa u iznosu od 10.000 eura izriče se svakoj osobi koja napusti vlastitog kućnog ljubimca ili ga ostavi u “neizdrživim patnjama”.

U Italiji je, sudeći po ovome, pas pravi gospodin. U odnosu na naše prilike, zaštićeniji je čak i od čovjeka, a kamoli od svog četvoronožnog srodnika. Njihovu sudbinu u ovoj siromašenoj i dezorganizovanoj zemlji najbolje ilustruje vijest koja je pristigla istog dana kad i ona iz Italije.

Mjesto događaja - Prača, nedaleko od Sarajeva, azil za napuštene cuke. Televizijska ekipa N1 došla je da na licu mjesta provjeri govorkanja i upozorenja na društvenim mrežama da se tu radi, bolje rečeno, o jednoj vrsti konc-logora za pse bez vlasnika. I uvjerila se, stanje je još gore od onog što se dosad znalo.

Kako slikom i riječju svjedoči ekipa N1, tu je smješteno oko 350 pasa, a prema onome što su zatekli oni i volonteri koji dolaze da pse nahrane, životinje su izgladnjele, žedne, zdrastveno zapuštene, a nerijetko i umiru. U jednoj od prostorija zatekli su hladnjaču punu psećih leševa. Veterinara u azilu nema, kao ni lijekova. Psi umiru, tvrde volonteri, od najbezazlenijih bolesti.

“Mi smo ti koji čistimo, hranimo i pojimo pse, koji vodimo životinje veterinaru, pošto ga ovdje nema. Kao što ste vidjeli, štenci nam umiru tu, na rukama, niti imamo veterinara niti im mi možemo pomoći”, otkriva Rijana Arifović, aktivistica za prava životinja.

Zašto je to tako, novinari su htjeli upitati upravnika azila, no, odbio je razgovor, kao i radnici. Za vrijeme obilaska azila, oni su mirno sjedili na obližnjoj klupi, oni koji su tu zaposleni, koji primaju solidnu platu da bi brinuli o svojim nemoćnim štićenicima.

Ako ne rade ništa ili rade jako malo, ako napuštenim psima praktično prekraćuju život, umjesto da ga produžavaju, pitam se ko su oni? Ništa drugo do plaćene ubice! A šta bi drugo bili ako primaju novac da svoje štićenike što prije otprate, i to u mukama, na neki drugi pseći svijet?

Ovo o plaćenim ubicama samo je kraj priče. Početak je u neodgovornom vlasništvu, u raširenom siromaštvu, u aljkavoj državi koja je samo reda radi donijela propise o zaštiti životinja, a njihovu provedbu prepustila stihiji.

Nije, naravno, sve ni do države. Puno je građana koji su se u određenom trenutku surovo riješili svog dojučerašnjeg kućnog ljubimca, ostavljajući ga na ulici. Rezultat je isti, iako su to mnogi od njih učinili obliveni suzama. Poznajem ljude koji su toliko osiromašili da više nisu imali novca ni za sebe, a kamoli za svoga psa ili mačku. Pa su se nekako snalazili, smanjivali svoj obrok. Ali, dođe čas kad čovjek od svojih usta više nema šta da odvoji: tada je odluka o napuštanju kućnog ljubimca neizbježna.

Neki se pri tome tješe da su nešto riješili odvođenjem životinje u jedan od državnih ili privatnih azila. No, ako je besplatan, kao onaj u Prači, vidimo kakva sudbina slijedi. A ako se mora plaćati, to je oko 100 maraka mjesečno. Pa, sa takvim budžetom, kad bi ga imali, bivši vlasnici bi ga bogovski hranili, napuštanje ne bi dolazilo u obzir.

Moja kćerka i jedna njena mlada prijateljica prije godinu dana su pronašle obogaljenog psa-lutalicu. Dale su mu ime Cody, odnijele ga na veterinarski pregled i liječenje, a nakon zaliječenja predale u jedan privatni azil. I sada svakog mjeseca za njegov boravak, jer kući već imaju po jednog psa, plaćaju po 50 KM.

Ima još takvih ljudi, ali je pitanje može li to na njima počivati. Codijeve spasiteljice, na primjer, plaćaju smještaj u azilu na teret prihoda koji ni njima nije dovoljan.

Prije nekoliko godina, kad je Sarajevo bilo preplavljeno psima-lutalicama, prestravila me “dijagnoza” jedne žene, koja je rekla da su to nesmirene duše u proteklom ratu pobijenih Sarajlija. Bilo je desetak hiljada napuštenih pasa, baš koliki je danak u krvi plaćen i tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Kako bilo, težak grijeh nosimo na duši sve dok konačno ne pronađemo rješenje za ovaj problem. Ono nije u ubijanju pasa, kako se to radi u Prači. Time naš grijeh postaje još veći, ne samo onih koji su direktno uključeni u ovaj problem nego i svih nas koji činimo državu, onu koja životinjama ne pruža nikakvu šansu.

Napuštenim kućnim ljubimcima i njihovim na ulici rođenim potomcima možda jedina utjeha može biti to da ovdje ni čovjek nije na visokoj cijeni. No, sumnjam da se psi time tješe: oni su čovjekov najvjerniji prijatelj, čak i kad čovjek od njih diže ruke.

fokus.ba

KOME ODGOVARA POLITIČKI ZASTOJ?

Zastoji su način na koji nacionalne glavešine i njihovi klanovi godinama učvršćuju vlast u svojim etničkim torovima

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Odgovor na pitanje iz naslova krajnje je jasan i poznat. Zastoj u praktično svim političkim procesima ide naruku onima koji, prvo, ne žele dobro jedinstvenoj državi BiH i, drugo, onima koji su u nacionalnim prćijama stekli dominaciju, pa sad žele da je zabetoniraju.

Upravo zato što zastoj odgovara svima koji diktiraju zbivanja na političkoj sceni i nema nikakvog pozitivnog talasanja. Da smo na mrtvoj tački potvrđuju upravo vodeće političke snage, one koje i kumuju tom zastoju. Stoga je krajnje licemjerno da o tome baš oni najviše i govore, kao da je neko drugi, a ne oni, za to kriv.

O zastoju su danas u Banjaluci govorili Dragan Čović i Milorad Dodik. Osim što se u njihovim ocjenama, da smo u totalnom zastoju, ne osjeti ni trun žala nad tim jadnim stanjem, čak se primijeti i nemala doza njihovog zadovoljstva. Jer su, kobajagi, za taj zastoj krivi neki drugi, nikako ne njih dvojica i njihove moćne stranke.

O zastoju nas je u više navrata obvještavao i Bakir Izetbegović, a i predstavnici međunarodne zajednice i zvaničnici Brisela takođe su se u posljednjih mjesec dana izredali sa izjavama kojim je zajedničko to da je BiH zapala u - zastoj!

Svi kojim je u opisu posla da brinu o dobrobiti i napretku ove države složni su, dakle, da ovdje vlada opšte mrtvilo, da se naprijed i ne korača niti se programiraju neke mjere i potezi kojim bi se okovi zastoja nekako olabavili i na kraju skinuli. Ni kod koga se, kad izgovara teške riječi o stanju u kojem se ova zemlja nalazi, ne osjeti ni mrva neke nervoze i sekiracije, da ne govorim o strahu od gubitka pozicija, što bi trebalo da se dogodi onima koji jednu državu vode loše.

Zastoj je, u stvari, plod dobro osmišljene strategije i taktike vodećih političkih snaga i njihovih halki. Zastoj je šifra za podmirivanje svačijih, ama baš svačijih klanovskih interesa.

Prvo, to je najpoželjnije moguće stanje za one koji žele da rasture Bosnu i Hercegovinu. Ionako razdrobljena, podijeljena u tri nacionalna tora, ona vremenom gubi sve potencijale za eventualni obratni proces jačanja državnog jedinstva. Tapkajući u mjestu, trenutno stanje praktične podijeljenosti ispostavlja se kao nešto što jedino funkcioniše i čemu se niti vidi niti se traži lijeka.

Drugo, samo u zastoju, dakle bez produbljivanja reformskih procesa i uvođenja vladavine prava u ključne sektore društva, oni koji su prije četvrt stoljeća zajahali na vrh u svom parčetu tro-jedne BiH imaju šansu da tu vlast učvrste, da svoje halke i klanove u svakom segmentu ojačaju i uspostave njihovu totalnu dominaciju, od politike i ekonomije do kulture i zdravstva.

Ako ovo stanje potraje, jednog dana će bitka za promjenu tako oblikovanog društva i države biti krajnje teška, možda i bezizgledna. A onda nije nemoguć ni najcrnji epilog: da se država i zvanično rasparča, a da stanje u svakom od tih parčića bude sličnije feudalnom negoli poretku po mjeri ovoga vremena.

Kako događaji teku, od jednog do drugog zastoja, reklo bi se da nas političke elite upravo u to i vode, ciljano i smisleno. Nikome od njih nije stalo ni do BiH ni do Republike Srpske ni do Herceg-Bosne. Oni to rade isključivo iz vlastitih, kriminogenih interesa. Nije važno kolika je njihova prćija, ali je bitno da je samo njihova, uzduž piramide koju su godinama gradili po rodbinskim, pajtaškim i koruptivnim linijama.

Građanima je sve to vidno i poznato. Obzirom da ne nalaze načina da se tome odupru, kao što očigledno ne nalaze, sve tri nacionalne vrhuške svoje ciljeve će najvjerovatnije realizovati.

Za kuknjavu, pa čak i za otpor, tada će biti kasno!

fokus.ba

DOK NAS MAME, ŠEĆEROM NAS HRANE

Zašto Evropa obećava da će nas počastiti milijardom konvertibilnih maraka, ukoliko vlast konačno usvoji zakon o akcizama?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Milijarda konvertibilnih maraka rijetko se poklanja. Još rjeđe se odbija. Dio državnog parlamenta se, doduše, svojski upinje da konačno progura kroz glasanje taj famozni zakon o akcizama na gorivo, čime bi milijarda iz Brisela stigala u ruke ovdašnje vlasti.

Opozicija je, dabome, ta koja kvari posao. Njih se nimalo ne dotiče ni izjava evropskog ambasadora u Sarajevu Wigemarka, koji je ove sedmice panično poručio da je EU spremna “da stavi na sto 500 miliona eura čim vlasti na sto stave dogovorene poreze”.

Iako za svoje NE opozicija ističe razne razloge, u suštini se svi oni svode na samo jedan, i to onaj koji se ne pominje. Oni, naime, ne žele da vlast dobije u ruke svježi novac, i to nekoliko milijardi maraka. Jer, osim one evropske, tu je još nekoliko koje bi se u budžetima našle ubiranjem 15-postotne akcize na gorivo.

Na mnogo načina se, u stvari, može tumačiti i komentarisati višemjesečna “akcizna kriza”. Posebno zanimljiva je tajna te evropske milijarde. Zašto nam je nude, zašto nas maltene prinuđavaju da je uzmemo?

U suštini, tajne nema. Ta poklon-milijarda je sve samo ne velikodušni dar. Ona je još jedan “trojanski konjčić” kojim Evropa nastoji da se potpuno ubaci na naš teren, da nas, zapravo, još čvršće uzme u svoje kandže. Dobre ceste kroz BiH su, iako ni nama ne bi smetale, mnogo potrebnije njima.

Oni žele da dokrajče svoje planove premrežavanja starog kontinenta kvalitetnim asfaltom, od Berlina do Atine, pa sve do Istanbula. Po njima bi uglavnom jezdila njihova roba, brzim putevima bi se brzo vraćao i novac koji bi tako zarađivali. A te puteve bi, kao što je poznato, njihove kompanije uglavnom i gradile. Možda bi se kroz to u evropske kase vratilo i više od milijarde koju nam tako “velikodušno” nude.

Dabome da oni misle na sebe. A mislimo li na sebe mi, kojim se to nudi?

Bosna i Hercegovina je mala, nejaka i u evropskom rasporedu moći nevažna država. To smo danas, to ćemo biti i sutra, pa i zanavjek. Kroz istoriju smo uvijek bili tuđi mali džep, sa minimalnom šansom da uvećamo svoj značaj, pogotovo da se spasimo od pohlepe onih koji izrabljuju male narode i male države.

Jedina vještina koja nam može pomoći da nas ne oderu do gole kože je vještina ugovoranja “partnerskih poslova” u kakve spada izgradnja autoputeva kroz našu zemlju. A to bi se ogledalo, recimo, u tome da se od Brisela, umjesto ponuđene milijarde, traži više - možda i čitave dvije!

Možda je to pravi ekvivalent njihovom budućem dobitku. A možda naša “ucjena” i prođe, obzirom da Evropa prema nama postaje nešto izdašnija u trenutku kad njena moć slabi i kad više nije sigurna da će BiH biti baš njen plijen. Stoga u tom novcu ima i političkog mirisa, kojim se nastoji nadjačati onaj ruski ili turski, koji se takođe širi ovim krajevima. A svi oni, dok nas mame, nutkaju nas šećerom i još kojekakvim slatkim mamcima.

Sve će na kraju neizbježno biti - gorko, kad moćnici krenu da vraćaju uloženo i kad se prepoznaju njihove prave namjere, ili evropske ili one druge. EU je već pokazala šta slijedi nakon faze tzv. predpristupnih donacija, kad ona otvara svoj novčanik. Eno Hrvatske, koja nakon početnog uzleta postaje plijen moćnih evropskih biznisa i kompanija, padajući po ekonomskoj vitalnosti iza Rumunije i Bugarske.

Opekla se i Slovenija. Nakon prvih evropskih godina i velikih ekonomskih skokova, kriza je riječ koja postaje dio slovenačke svakodnevnice. Kukaju i druge, male srednjeevropske države: Češka, Slovačka, Mađarska... Razmišljamo i o mogućnosti istupanja iz EU, nedavno je upozorio češki predsjednik.

Sve pomenute državice, od kojih smo mi još manji i slabiji, postale su plijen evropskih giganata, koji su Uniju i napravili, i to za sebe. A onda su u nju počeli da uvlače svoje žrtve.

Jedna od narednih mogli bismo biti i mi. Samo je pitanje koliko će nas oderati i učiniti ovisnim o sebi. Ako se od toga uopšte moguće odbraniti, onda se to čini već sada, i to grčevito. Ne smijemo dozvoliti da nam jedna milijarda pomuti mozak, ali se ne smijemo ni precijeniti i griješiti u računu: možda nas na kraju oni ipak poklope, a da za to ne dobijemo ništa, nego da ih čak molimo da nas prime pod svoje skute.

fokus.ba

DRŽAVA I NJENE OVČICE

Država nas tretira kao svoj stočni fond, kao krave muzare i nemoćne ovce koje šiša do gole kože

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Država je veliki san svakog naroda, san od koga je, onog časa kad se ostvari, otriježnjenje počesto bolno. Naše svakako jeste, jer je država, odnosno vlast koja njom upravlja, možda i ponajveći problem građana Bosne i Hercegovine.

Mimo očitih ustavno-političkih manjkavosti po kojim je ona skrojena, Dejtonskim mirovnim sporazumom, čitav je niz odlika naše današnje države zbog kojih je ona zla majka ili maćeha vlastitih pripadnika. Živimo u stanju u kojem država nastoje da uzme sve od svojih građana, a da im, zauzvrat, ne da ništa.

Koliko je grešna prema svojim podanicima, svjedoče i hiljade tužbi koje su građani podizali protiv države Bosne i Hercegovine. Samo u prvoj polovici ove godine, na primjer, nezadovoljni odlukama domaćih sudova, građani su pred Evropskim sudom za ljudska prava tužili BiH čak 564 puta.

Državni agent pred tim sudom, Belma Skalonjić, kaže da je BiH dosad uspješno izvršila ukupno 22 presude ovog suda i 23 odluke o nagodbama. Po tom osnovu, država je platila 27,46 miliona konvertibilnih maraka. Njima će biti pridodate i odštete iz 564 pomenute, ovogodišnje tužbe, koje trenutno prolaze kroz sudsku proceduru.

Ponešto od zauzdavanja bahatog i protuzakonitog ponašanja države i njenih organa građani postižu i na domaćim sudovima. Vlada Federacije BiH, recimo, u posljednjih nekoliko godina platila je preko 100 miliona KM za sudske presude nakon sporova koje su protiv nje pokrenuli državni službenici i namještenici, zbog neisplaćene razlike u visini njihovih plata.

Budžetskim, čitaj narodnim milionima plaćene su i kazne za nezakonita otpuštanja i druge prekršaje. A koliko bi tek novca bilo potrebno kad bi se platila svaka ružna rabota vlasti? Sudovi, naime, često gledaju kroz prste državnim organima, nepošteno presuđujući u njihovu korist. Stoga su tako brojne i tužbe koje se podižu pred Evropskim sudom u Strasburu, koji treba da koriguje nepravedne presude.

Posebna priča su teror i pljačka koje država provodi nad građanima preko svog monopola u komunalnoj i sličnim djelatnostima. Ovih dana s tim su se na bolan način suočile Sarajlije, koje su vidjele da nedostatak pitke vode ipak nije sve što vlast može da im priredi. Tu istu vodu, koju često nemaju, oni ipak moraju da plaćaju!

Prevaru, koja se ne može zvati nikako drugačije nego organizovani kriminalni poduhvat, otkrili su stanari zgrade u ulici Aleja lipa, na broju 54. Oni su načinili i video snimak u trenutku kada na pomenutoj adresi nije bilo vode, na kojem se vidi kako vodomjer “uredno” očitava njenu potrošnju!

Očitava se, naravno, protok zraka, za koji će kasnije stići računi za plaćanje neisporučene vode. I kako to zvati nego organizovanim kriminalnim poduhvatom koji provodi lanac ljudi u sarajevskom vodoprivrednom javnom preduzeću, od direktora koji je to naložio do operativaca koji na terenu štimaju vodomjere kako bi oni zrak očitavali kao vodu.

U tom lancu je, naravno, i Kantonalna vlada, državna instanca koja upravlja vodoprivrednom kompanijom. Ona, naime, ničim nije ni pokudila, a kamoli kaznila odgovorne za ovaj nečuveni bezobrazluk i lopovluk.

I šta da rade građani? Da državu tuže u Strazburu? Eh, kakav bi smijeh nastao među sudijama iz dobro ustrojenih i odgovornih evropskih država, kad bi na taj način vidjeli šta sve jedna balkanska država radi svojim podanicima!

Nama, naravno, nije do smijeha. Za pomenutu gnusnu prevaru se zna, a ko zna koliko se takvih još provodi, a da javnost s tim nije upoznata. Bahata država i njene službe ponašaju se krajnje nezakonito, ponekad namjerno, a ponekad zbog čistog nemara.

U to možemo svrstati, na primjer, gomilu računa koje su građani i firme ovih dana dobili za električnu energiju, a na koje je sad uvrštena i taksa za RTV. Vidio sam račun koji je stigao Bošnjačkom institutu u Sarajevu, za potrošnu u njihovim garažama, na kojem je takođe upisan iznos za RTV pretplatu. Šta, valjda i automobili gledaju televiziju? Ili krave, pošto su i farmeri vjerovatno dobili iste stavke na računima za električne priključke u štalama.

Je li naša država više bezobrazna ili nemarna, teško je odvagati. I svejedno je. Svoje građane ona tretira kao stočni fond, kao krave muzare i nemoćne ovce koje šiša do gole kože.

Jesmo li se za to borili i zbog toga državu stvorili?

fokus.ba