(U medijima treba barem pobrojati imena LJUDI koji su terorističkom bombom raskomadani u Bagdadu. Mislim da bi i Tomislav Salopek u tom slučaju mirnije počivao...)
Valom zgražavanja i opšte sućuti javnost je ožalila brutalnu likvidaciju Tomislava Salopeka, nove žrtve bojovnika mržnjom zatrovane “Islamske države”. Brzo smo saznali more detalja o njegovom rano i surovo oduzetom životu. No, već sutradan, na dan pisanja ove kolumne, stigla je još potresnija vijest: Najmanje 58 ljudi je ubijeno kada je kamion-bomba detoniran na tržnici u Bagdadu.
Imena žrtava i ne znamo, a potpis smrti je, izgleda, opet ISIL-ov. Sućut i zgražavanje neuporedivo su tiši nego u slučaju našeg zlosrećnog komšije iz Vrpolja.
Tu negdje, između ta dva doživljaja istovrsnog zločina, može se nazrijeti i bit javnog odnosa prema kugi koja se maskira islamskom zastavom. Tu je smještena i možda još dublja istina o suštini onoga što, htjeli ne htjeli, kratko imenujemo “muslimanskim terorizmom”.
Žao mi je Salopeka, koji je ipak znao kuda ide i kakve rizike preuzima. Životno ugrožen, kao i mnogi mladi očevi u ovim krajevima, trbuhom za kruhom krenuo je na uzavreli Istok. Izdašne nadnice za strah, kakve nude strane kompanije koje u tim krajevima ubiru golemi profit, bile su opasni, ali možda i jedini način da prehrani svoju porodicu. Nažalost, nije bio one sreće koju su imali mnogi sa našega prostora koji su se živi i finansijski oporavljeni vratili iz sličnih iznuđenih avantura.
Hladni statističari odmah su objavili da je smrt hrvatskog geodete deveto ubistvo, odsijecanjem glave, nekog kršćanina sa Zapada. Ali se nisu mučili sa dodavanjem 58 poginulih Iračana dosadašnjem bilansu muslimanskih žrtava ISIL-a. Samo su podsjetili da je prošlog mjeseca na pijaci u iračkoj pokrajini Dijala pobijeno 115 ljudi!
Ukupni saldo nekršćanskih žrtava “muslimanskog terorizma” niko ne zbraja, kao da i nisu ljudska bića nego neki majmunoliki divljaci. Tužne priče o njihovom životnom jadu pričaju se samo tamo, daleko od nas i od Zapada. A mnogo je majki i očeva, djece i supružnica ovih dana tamo ridalo suze-očajnice.
U ovom okrutnom svijetu ljudi se dijele na važne i nevažne, na punopravne i drugorazredne, na kobajagi uljuđene i “divlje”, na potrebne i suvišne, na “naše” i “njihove”, na bogomdane profitere i (ko ih jebe) gubitničke malenkosti koje i statistika zaobilazi.
Istoriju svjetskih sukoba znam barem toliko da zaključim da je bunt potlačenog (uglavnom muslimanskog) Istoka davno potaknut osjećajem nepravde koja im je nametnuta. Uvijek sam gajio želju da u svom otporu uspiju, da se oslobode zapadnog jarma. Razumijevao sam, premda nisam odobravao, i njihove nasilne reakcije i terorističke akcije. Znao sam da će time, u zajapurenom bijesu, najveću štetu nanijeti upravo sebi. Pogotovo što ih je neka nevidljiva ruka stalno podgurkivala ka brutalnostima, čak i bezumnom ubijanju potpuno nevinih ljudskih bića s druge strane planete, od njujorških tornjeva do nesrećnog Tomislava. Svrha je bila da se time omraza prema njima duboko usadi u glave zapadne javnosti, koja će, tako nabrijana, odobriti da se na njih baci i atomska bomba!
Da se razumijemo, mislim da ISIL treba ugušiti brzo, svim sredstvima i učešćem svih zemalja koje u tome mogu da pomognu, uključujući i našu. Sve teroriste treba surovo kažnjavati. No, potrebna je i paralelna akcija na otklanjanju uzroka koji već 53 godine (od ubojstva izraelskih sportaša na Olimpijadi u Minhenu) uvijek iznova pothranjuju agresivnost potlačenih, koja skončava i u zločinačkom terorizmu.
Današnji svijet surovo je mjesto za život, pogotovo za zemlje Bliskog i Srednjeg istoka. Strani pritisak odavno im ne dopušta da dišu, siše im imetak na slamčicu, montira im sukobe u kojim oni, da režiseri ne bi prljali svoje ruke, tamane jedni druge. A što se sije, to se i žanje. Hej, koliko u čovjeku mora biti osjećaja vlastite obezvrijeđenosti da bi se opasao eksplozivom i sa sobom u smrt odveo još nekoga, u kome vidi uzrok svoje ništavnosti!
Takvoga treba na vrijeme otkriti i osujetiti, prije nego što počini zločin. No, i poredak u tom dijelu svijeta treba brzo mijenjati, i to tako da više ne bude plodno tlo za vrbovanje i programiranje “svetih” ratnika. Tamo ne žive divljaci, vjerski manijaci ni rođeni zločinci nego se rađaju ranjive duše u kojim lako izrasta i goropad.
Nestaće jednom ISIL-a, kao što je nestalo i Osame i sličnih. Ali šta ćemo sa rađanjem novih, koji su u ovakvom svjetskom poretku neizbježni?
Za početak, bilo bi dovoljno u medijima barem pobrojati imena LJUDI koji su ovog četvrtka terorističkom bombom raskomadani u Bagdadu. Mislim da bi i Tomislav u tom slučaju mirnije počivao. A svijet bi krenuo sa, grozničavo nam potrebnom (ako želimo mir), spoznajom da svako ima oružja za prljave bitke.
Nije svrha u tome ko će nadjačati; bit je u tome da se, posebno oni veliki i moćni, naučimo ponašati kao ljudi prema ljudima. Zvjerstva bi se tada događala samo u džunglama, tamo gdje inače obitava krvožedno zvjerinje.
(fokus.ba, 13. 8. 2015.)
