Vlast ima svoje batinaše i cinkaroše

U cijelosti prenosim intervju koji je sa mnom danas objavljen na internet portalu www.sarajevo365.com


Kolega Mijoviću, Aldin Širanović iz Tuzle, pokretač masovnih protesta u BiH, morao je da napusti Bosnu i Hercegovinu nakon prijetnji koje su mu upućene, a koje je proslijedio svim relevantnim institucijama u BiH i stranim ambasadama, što nije urodilo plodom. Čak ni njegov uži krug familije ne zna u kojoj se državi nalazi, iz sigurnosnih razloga. Da li to znači da je došlo vrijeme novih Miloševića u odijelima drugih nacija, i novih policija u nekim neobilježenim uniformama, samo u nekoj drugoj državi i u nekim novim okolnostima?
- Vlast je najteži protivnik. Lakše se izboriti s obojicom braće Kličko u ringu, nego sa storukom hobotnicom režima koji danas gospodari Bosnom i Hercegovinom. Tu spoznaju mora da ima svako ko uđe u ovakvu bitku. Mora računati na rane, i fizičke i psihičke. Jedini faktor koji može da osnaži i zaštiti lidere građanskog otpora, isključivo su građani, odnosno njihova brojnost i istrajnost.
Mladi Širanović pokazao je da ima utjecaj, jer je uspio za sobom da povuče znatan broj svojih sugrađana i time pokrene jedan uistinu istorijski proces u BiH – proces glasnog građanskog otpora. No, logično je da je „imperija“ uzvratila udarac: da je Širanović postao građanski heroj, diglo bi glavu stotine lidera lokalnih pobuna. Kao što obično padaju, domine se ponekad, po istom principu, i podižu.
Brzim povlačenjem iz „ringa“, bez obzira na razloge koje je za svoj odlazak iz Tuzle naveo, Širanović je izgubio početnu harizmu. Ljudski se uplašiti prijetnji i pritisaka. No, ne dopada mi se što je njegov šaptač u svemu ovome jedan Mirnes Ajanović, petparački političar u odori advokata. Njegov i Širanovićev imidž su potpuno oprečni jedan drugome.
Februarski događaji pokazali su da vlast ima i batinaše i špijune i cinkaroše i trojanske konje, plus legalne poluge za situacije u kojim masa podigne glavu. Te strukture oduvijek djeluju, s tim što su sada imale više posla. Zar o tome ne govori i „analiza“ sekcije za sigurnost SDA? Ona je doznala i kodno ime – Maršal – navodnog šefa kompletne februarske pobune. Time je poslala prijeteći signal i Širanoviću i svima koji se drznu da kritički udare po ovoj stranci i, općenito, po vlasti.
To nije smislio Milošević niti naša vlast njega kopira. Uvijek i svugdje vlast je imala konje za svaku vrstu trke, uključujući i one lažirane, a naročito one najprljavije.
FUP je tražio od svih medija koji su detaljno pratili najžešće proteste da dostave sav tekstualni, audio i video materijal, čime je prekršena Povelja EU o slobodnom novinarstvu. Mediji su, doduše, to morali da učine (jer ko zna šta bi im se desilo da nisu). Da li je to konačni udarac BH novinarstvu i nezavisnim news medijima?
- Mediji su tu da pomažu društvu, pa i vlasti – ako je ona u funkciji odbrane društva. Video svjedočanstva mogu pomoći da se rekonstruira dio demonstracija u kojem je bilo grubih nezakonitosti. Oni će ukazati na počinioce, ali mogu i pomoći da se odbrane oni koji su privođeni bez razloga.
Mislim da su novinarska udruženja trebala zatražiti da se, sve ono što je tražila policija, dostavi i njima: da ne bude zloupotreba tog materijala.
Nezavisnim medijima niko i nikad neće staviti omču oko vrata. To je bezizgledna pretenzija vlasti. Jedne ugase, drugi se rode. S tim što će nezavisni mediji uvijek biti izuzetak. Pravilo su režimski, klanovski mediji, i kod nas i svuda u svijetu. Oni su alat vlasti, kojim ona drži građane u pokornosti.
Nezavisni mediji mogu postati snažni samo u slučaju da iza njih masovno stanu građani. Nažalost, kod nas se to još nije nijednom desilo. Većina se gasila jer nisu imali dovoljno publike koja će finansirati njihovo djelovanje.
Krivci za to ne moraju biti samo građani. Nezavisni mediji su usitnjeni, ograničeni na par vrsnih novinara, što je nedovoljno. Samim tim su i nesposobni da se na tržištu i u javnosti ravnopravno bore sa režimskim ili klanovskim dijelom medijske branše.
Da li su oni koji su tokom najžešćeg perioda protesta smjeli biti i službeno nazvani "teroristima" od strane Dragana Lukača i FUP-a ili je mogao da se nade neki drugi izraz/razlog, s obzirom na to šta zapravo tačno znači biti terorista?
 - I kad se narod zakašlje, vlast reaguje kao da je kancer u pitanju. Sa opasnim dijagnozama, poput ove o terorizmu, građane se lako zastrašuje. Pokušava im se ogaditi i sama pomisao na otpor. Može pred Predsjedništvo doći i stado ovaca, ali vlast i njen aparat će među njih ubaciti svoje vukove i potom sve proglasiti opasnim terorističkim čoporom.
Mislim da se to dešavalo i početkom februara. No, i pored katastrofalne klime koja kod nas vlada, i dominacije kvazipravne države, siguran sam da niko neće biti presuđen kao terorista. Ta etiketa prilijepljena je sa rokom trajanja od par mjeseci, kako bi u kućama ostavila mnoge nezadovoljnike koji su, što se tiče javnog ispoljavanja otpora, bili i jesu u dilemi: hoću – neću!
Još će biti ovakvih podvala i strašila, ali sam siguran da ćemo mi ovdje vidjeti neuporedivo veće gomile demonstranata od onih koji su se pod prozorima vlasti okupljale ovoga februara.
Možda je samo do kalendara, ali podsjećam da je najvećoj revoluciji u povijesti čovječanstva, Oktobarskoj u tadašnjoj Rusiji, prethodila uvodna, znatno manje uspješna, februarska. No, da nije bilo nje, ne bi bilo ni one druge.
Kako ocjenjujete rad mnoštva Plenuma u kojima se nalaze raznorazni tajkuni i članovi političkih partija na vlasti?
- Narod odrasta. Moraju se preboljeti i dječije bolesti, prepoznati virusi ubačeni sa strane. Svaki plenum koji eventualno izda ideju zbog koje je nastao, završiće na smetljištu. Ali će nastati novi. Neki će i proći, sazreti, omasoviti se i opametiti. Vrludav je to proces koji treba cijeniti po trendu napredovanja ili nazadovanja, a ne po trenutnim učincima.
Još je rano i pomisliti da šaka uzbunjenih ljudi može disciplinovati i opametiti moćnu i bahatu vlast. No, nada će jačati ukoliko budemo imali osjećaj da plenumsko dijete raste i sazrijeva, makar malo po malo.
Kod nas je to ono trenutno u predškolskoj fazi. Slijedi mu devetoljetka, gimnazija, pa – nadajmo se – i velika fakultetska diploma. Ona će označiti da je vlast u građanima dobila zrelog i stručnog korektora svoje (sve)moći.
Kakav je Vaš stav vezano za smjenu gospodina Fahrudina Radončića sa pozicije ministra sigurnosti i zašto je za SDA ova smjena bila toliko bitna?
- Vlast je morala ukloniti simpatizera građanske pobune, koji se našao u njenim redovima. Inače bi sami sebi namicali omču oko vrata.
Uvjerljiva je Radončićeva metafora sa grudvom koja je krenula i koja se uvećava. Dobro bi bilo da i svaki sljedeći talas protesta ima saveznika u vlasti, pogotovo na poziciji kakva je bila Radončićeva. Da je na tom mjestu u februaru bio SDA-ov Ahmetović, naprimjer, on ne bi, kao Lukač, lijepio terorističke etikete: on bi sumnjivce već smjestio u neki svoj Guantanamo.
Postoji li, po Vama, realna mogućnost palestinskog scenarija u BiH u skoroj budućnosti, po modelu u kojem će sa jedne strane biti milicije onih što su na vlasti, a s druge milicije onih koji su na strani naroda (Fatah i Hamas), koje bi se međusobno obračunavale zbog svojih političkih i ekonomskih interesa?
- Sumnjam da će doći do tako grubog unutrašnjeg sukoba, iako su građani interesno jako razdvojeni na profitere i gubitnike. Prvi su prislonjeni uz vlast, kljukaju manje ili veće mrvice sa njene trpeze. Drugima preostaje da životare ili da masovno i odlučno pokušavaju promijeniti odnose snaga.
Nije stvar samo u promjeni vlasti: treba skratiti prste i njenoj vojsci, onoj od koje je vlast napravila građane prvog reda, svoje bespogovorne glasače i poslušnike.
Okrenite se oko sebe i odmah možete u svojoj blizini prepoznati one koji profitiraju. To su čak i čistačice u školama, koje su pri zapošljavanju dobile prednost nad nekim ko je realno bio pogodniji za to radno mjesto. A da o boljim poslovima i ne govorimo...
Kad se pravi država, kao što se to kod nas upravo dešava, vlast podiže i stubove svoga režima, od Telekoma da komunalnog preduzeća u Čeliću. Većinu se odbacuje na marginu, na kojoj će i ostati sve dok ne urliknu protiv nepravde koja im se nanosi.
Ne bih se začudio da bešćutna vlast, kakvu sada imamo, pojača to već postojeće sjeme razdora između samih građana i da onda – kao tobožnji pomiritelj – uđe između njih, računajući da će za to dobiti aplauze. Jer, svi se plaše haosa, koji bi bio potpun ukoliko bi se građani okretali jedni protiv drugih. A malo je nedostajalo da se to desi u Sarajevu, kad je vlast pokušala da organizira kontrademonstracije u režiji jednog udruženja ratnih veterana.
Tokom svog boravka u BiH gradonačelnik Zagreba je otvoreno i javno pozvao na osnivanje trećeg entiteta u BiH. Šta mislite šta bi se desilo da gradonačelnik Sarajeva u Zagrebu izjavi da Srbi u Hrvatskoj zaslužuju svoju "autonomiju", te zašto je izostala reakcija svih relevantnih BH političara na vlasti na ovu izjavu Milana Bandića?
- Slično Bandiću govore u posljednjih mjesec dana mnogi strani političari. Oni imaju pravo na svoje mišljenje. Za nas, pak, najpametnije je da beremo svoju brigu. Neće nas razbiti Bandić niti ćemo mi nauditi Hrvatskoj svojim pakosnim kontraizjavama.
Pažnju treba usmjeriti na domaće aktere koji manje pričaju, a više konkretno rade na razbijanju BiH. Za njih treba čuvati političku i drugu energiju.
U isto vrijeme pojavljuje se priča po kojoj bi Milorad Dodik mogao iskoristiti način na koji Putin uzima Krim za sebe i iskopirati taj model ovdje u BiH, uz pomoć saveznika iz Srbije i Rusije. Po Vama, da li je ovo uopšte moguće i, ako jeste, kakve bi posljedice imalo po budućnost Bosne i Hercegovine kao države?
- Nema Dodik razloga da prepisuje ništa sa Krima. Rusi, ustvari, prepisuju stari bosanski scenarij. Samo se prisjetimo 1991. i biće jasno kako se osvaja tuđa teritorija, kako je Srbija osvajala našu.
No, za razliku od nas, koje je Evropa lako žrtvovala, mislim da će Ukrajina proći bolje. Njen geostrateški i drugi značaj kudikamo je veći od našega. Ne vjerujem, takođe, u automatizam po kojem bi, ako padne Krim, pala i Bosna. Ima tu puno detalja koji ova dva slučaja čine nespojivim za rješavanje u paketu i po istoj recepturi.
Kako gledate na činjenicu da u BiH ne postoje više kvalitetni novinari koji misle svojom glavom nego partijskom, jer vlasnici koji su u stanju da im plate onoliko koliko njima treba obavezno imaju vezu sa nekom politickom opcijom?
- Svaki novinar misli svojom glavom, obično se rukovodeći svojim interesom. Onaj poslušni shvata da su mu životne šanse bolje ako se sliže sa režimom. Hrabriji „igraju za raju“ i obično završe u magarećoj klupi, puni časti i praznih džepova.
Svako pravi svoj izbor. S tim da u medijskoj banši izbora gotovo da i nema. Jedino ne volim kolege koji se zalaguju svojom tobožnjom nezavisnošću, a ližu iz tanjira vlasti. Ljudskije je priznati nemoć.
Osobno mislim da je veliki domet današnjeg novinara u BiH da bude manje prljav od većine svojih kolega.
Mediji su alat vlasti i klanova, a ne advokati javnosti, kako misle pošteni ljudi dobrih namjera. No, uvijek će biti utopista koji vjeruju u moć kritičke i samostalne riječi. Male su šanse da takvi ikad prevladaju, ali i borba sa vjetrenjačama ima draži i nepokolebljivih zanesenjaka.
Tako je i sada. Uprkos torturi interesnog novinarstva, uvijek se nađu prostor i pojedinci koji idu uz dlaku lošoj vlasti, nepravdi i sili. 
Iskusan i ugledan sportski novinar Nermin Bise, koji je godinama prenosio utakmice Veleža, dobio je otkaz na BH Radiju zbog statusa na Facebooku. Neki novi trend ili...
- Gazde ne trpe kritiku. A kolega Bise je iznio žestoke primjedbe na račun kuće s kojom je sarađivao. Bio je u pravu, ali je dobio ono što svi slični u medijima dobijaju – otkaz! Kod nas je puno „groblje“ takvih ljudi i novinara.
Možete misliti kako je tek u privatnim medijima, kad je ovako u kući koja nominalno pripada javnosti i građanima, koji je finansiraju svojom pretplatom.
Tako je stradao naš najbolji sportski reporter. No, kakva smo mi javnost i društvo kad se na ovo i ne osvrćemo, izuzimajući simboličnu podršku koju je Bise dobio od prijatelja na Facebooku? Nekako smo oguglali na nepravdu i silu, koja počesto mete sa scene one koji bi trebali da se množe, a ne da jedan po jedan sa nje nestaju.
Šta bi mogli da poručite onima koji danas studiraju u BiH da bi postali žurnalisti, i koji žele da se bave tim poslom u budućnosti?
Oni se spremaju za ulazak u vučju jazbinu. Nikad u medijima neće biti lijepo i lako. No, za njihovog vijeka ipak će se raspored snaga stabilizirati, pa bar neće biti u ulozi pijuna u vječitim prljavim političkim i poslovnim tučama.
I kod nas će jednom mediji postati prostor za širenje informacija, kojim trebaju autori i serviseri. Mnogi će u tome moći da iskažu svoj talenat. No, ko misli da mediji kreiraju i opamećuju svijet, pa da će i sami u tome učestvovati, rizikuju veliko lično razočarenje.
Apatija će, u suštini, stići sve medijske poslenike u ovoj zemlji. Ona nije velika, ima tri podijeljene nacionalne publike, a svi ti ljudi, opet, nisu privrženi knjizi i novinama, čak ni ozbiljnijim TV sadržajima. Stoga je medijima kod nas suđeno finansijsko dno, i vlasnicima i onima koji se bave ovim naizgled atraktivnim, ali višestruko nezahvalnim poslom.

Popularni postovi s ovog bloga

LANAC IZETBEGOVIĆEVIH LAŽI

RECITE, GOSPODO, ŠTA VAM PORUČUJU IZ HAGA!

SRPSKI POLITIČARI PLAŠE SE ISTINE