Naša je dugoročna sudbina da živimo sirotinjski, od puno rada i sitnih zarada
Prije
tridesetak godina tri stotine autobusa svakog jutra iz Sarajeva je, samo u prvu
smjenu, vozilo radnike na posao u Hrasnicu i Vogošću. Pomnoženo s brojkom 60,
koliki je bio njihov kapacitet, lako dolazimo do podatka o broju uposlenika
nekadašnjeg „Unis-Pretisa“ i „Famosa“.
Slično
brojno stanje bilo je i u „Šipadovom“ drvoprerađivačkom sistemu. Njihov
namještaj i stručne usluge imali su prođu širom svijeta. Kabinet predsjednika
Kazahstana, naprimjer, i danas je jedan od bisera njihovog „pod ključ“ sistema.
Kožu za fotelje u tom kabinetu lično je, u Argentini, zagledajući najbolje
bikove, birao stručnjak iz Sarajeva!
E,
sad – šta više boli: spoznaja o tome šta smo nekad bili ili svijest o
onome šta
smo postali? A upravo je drvna industrija ogledalo tog našeg pada s konja na magarca
i pokazatelj jednog paradoksa koji je, ali samo naoko, teško razumjeti.
Paradoks
se sastoji u tome da je drvna industrija kod nas u usponu, a da su njeni
profiti i radničke zarade u izrazitom padu. U 1.200 drvoprerađivačkih pogona u
BiH možda radi i više ljudi nego nekad u „Šipadu“. No, platu nekadašnjeg jednog
uposlenika danas dijele dva-tri drvodjelca. Bolje se ne može ni profitirati od
prodaje trupaca ili daske. Kajmak ubiru tek oni koji to pretvaraju u skupocjeni
„markirani“ namještaj.
To
je naša dugoročna sudbina: da živimo sirotinjski, od puno rada i sitnih zarada.
Pa bismo zbog toga još trebali biti i srećni. Jer, u svijetu se nude i
jeftinije sirovine i slabije plaćene radničke ruke. Već su to gorko iskusili
travnički „Borac“ i drugi naši tekstilci. S loših zarada, pali su ni na šta.
Sad
im je kasno da se kaju: poslovi su pobjegli u Pakistan, Vijetnam, Bangladeš...
(Dnevni
avaz)
