Groblja su
puna ljudi koji su bili u pravu, rečenica je kojom stoljećima odvraćaju poštene
i istinoljubive ljude, koji se svim srcem predaju borbi protiv nepravde, u
kojoj na kraju i sami stradavaju
U životu
sam imao puno posla sa ljudima iz podnaslova ovoga teksta. Svi su, odreda,
imali na umu onu opominjuću rečenicu o groblju. Jedni su, rjeđi, na to samo
odmahivali rukom i spremno se bacali u talase bujice koju su, pokušajem
istjerivanja pravde na vidjelo, sami pokretali. Drugi su, pak, bili spremni za
davanje svih vrsta informacija i dokumenata, ali su htjeli da, imenom i
prezimenom, ostanu zatamnjeni. Plašila ih je ona famozna rečenica, zapravo
stoljećima dokazivana mudrost.
Džaba vam
je što pravdu izvedete na čistac, kad na kraju i vi iz toga izađete pogrbljenih
leđa.
Poučna je,
u tom smislu, priča njemačkoga lista Sueddeutsche Zeitung koji je, ovih dana,
objavio tekst o zastrašujućoj sudbini izvjesnoga gospodina Mollatha. Radi se o
Nijemcu koji je još prije desetak godina upozoravao na malverzacije i pranje
novca unutar jedne od vodećih tamošnjih banaka, Hypovereinsbank (HVB). Nakon
toga je bio proglašen paranoidnim bolesnikom i godinama držan u različitim
psihijatrijskim ustanovama Bavarske.
U prilog
njegovom ludilu govorilo je i to što je, za lopovluk, optužio i svoju suprugu,
visoku činovnicu pomenute banke!
Iako je HVB
imala studiju koja ukazuje na nezakonite radnje koje je spominjao Mollath, taj
je izvještaj namjerno gurnut na dno neke fioke i nikad nije došao do suda, koji
je onda zaključio da Mollath izmišlja. Stoga je proglašen osobom koja pati od „paranoidnog
načina razmišljanja“, u kojem umišlja da postoji mreža ljudi u HVB-u,
uključujući i njegovu suprugu, koji se bave pranjem novca! Dakle, baš ono što
se u međuvremenu pokazalo kao istina!
Čovjeka ne
poznajem, ali mogu misliti u kako jadnom stanju se nalazi nakon desetak godina
svoje borbe sa vjetrenjačama. U ludnicu je zapao normalan, ali čisto sumnjam da
je i danas takav. Sigurno je platio golemu cijenu istjerivanja pravde, pa mu
možda i naknadna rehabilitacija više ništa ne znači.
Broj
pravdoljubaca i neustrašivih svjedoka raznih nepravilnosti, nakon
objelodanjivanja ovoga slučaja, sigurno će postati još manji, svuda gdje
dospije vijest o Mollathovoj jadnoj sudbini. Pogotovo će se iza paravana
posakrivati oni koji lično nisu ničim pogođeni, nego se bore za eliminiranje
neke društvene nepravilnosti koju vide u svome okruženju, a na akciju ih tjera
samo njihov intimni osjećaj za moral i poštenje.
Ovime će se
još istanjiti ionako majušan sloj ove vrste ljudi. Glavu pod giljotinu nije
lako staviti, pogotovo ako ne moraš.
Znaju to
dobro i u nevladinim organizacijama, takozvanim „zviždačima“ i „uzbunjivačima“.
To su osobe koje javnosti otkrivaju nelegalne radnje u institucijama, javnim ili
privatnim kompanijama, a vodi ih osjećaj za moral i poštenje. Oni otkrivaju
kršenja zakona, nesavjesno upravljanje, nesavjesno trošenje javnih sredstava,
zloupotrebu vlast...
Slikovita
je, u tom smislu, sudbina Irine Lovrić iz Sarajeva. Ona je godinama radila u
državnoj fondaciji zaduženoj za pomoć izbjeglicama. Vidjela je pri tome puno
nepravilnosti, koje je prijavila nadležnim organima.
I kako se
Irina provela?
„Dvadeset mjeseci nisam ništa radila, bila sam
potpuno izolirana, kolege nisu smjele komunicirati sa mnom“, govori ona. „Sjedila
sam za potpuno praznim stolom, sva službena dokumentacija koju sam, prema
pravilniku, dužila mi je bila oduzeta. Bila sam potpuno diskriminirana i trpila
mobing svih mogućih oblika i zlostavljana na svom radnom mjestu."
Irini
Lovrić ozbiljno je narušeno zdravlje. Kaže da je prošla kroz pravi pakao, ali
da se, ipak, ne kaje zbog onoga što je preduzimala. Pri tome se ravnala
„osjećajem za moral i duh u kojem je vaspitana“.
Irinina
sudbina takođe je opomena za ljude čvrstoga morala i dugoga jezika. Vidjela je,
a kroz njen slučaj i drugi potencijalni pravdoljupci, da su u svojoj odiseji
nezaštićeni, da se, umjesto pravoga problema, problem na kraju napravi od njih!
Pa tako pravda, ponekad, zagrize i svoju djecu.
Ništa čudno
za nas, kad vidimo da se to dešava i u Njemačkoj. Irina bar nije zaglavila u
ludnicu, poput Mollatha.
Ali i
takvih je, kod nas, bilo slučajeva: da se neko ko istjeruje pravdu na kraju
izvrgne u svoju suprotnost, čak i zvijer u ljudskom obličju. Riječ je o haškom
uzniku, koji čeka rigoroznu kaznu za zločine kojim je kumovao, o Vojislavu Šešelju.
Poznajem ga
iz gimnazijskih dana, kada je važio za mlađahnog komunističkog fanatika i
prednjačio u svakoj vrsti služenja politici sa petokrakom. Briljantni kvocijent
inteligencije, spojen sa neumornim radom i ambicijom, stvorio je najmlađeg
doktora nauka u dotadašnjoj jugoslovenskoj istoriji, veliku nadu socijalizma sa
indikativnim doktoratom o Josipu Brozu Titu.
Šešelj je
bio, što se kaže, komunista sa dna kace, pucao bi na svakoga ko bi udario u
tadašnju svetinju – bratstvo i jedinstvo. Društvo mu je bilo šareno, a djevojka
muslimanskoga imena i prezimena.
I onda se desilo
da na fakultetu na kojem se zaposlio, kao mladi doktor nauka, dođe u posjed
magistarske disertacije jednoga tada visokog, a mladog komunističkog
funkcionera – Brane Miljuša. Brzo je i kristalno jasno Šešelj pokazao od koga
je i šta Brano prepisao i 1982. zatražio da mu se titula poništi, a
funkcionerska karijera oduzme.
Ali, ne lezi
vraže. Stade tada uz kumčića Branu jedan od najviših funkcionera u tadašnjoj
BiH, pa, od Miljuša, problem postade Šešelj.
Zalud ga je
bilo odgovarati od ćorava posla: nikoga se Šešelj nije plašio, misleći da je
komunizam sa riječi prešao na djela. I tako je, u toj svojoj bici, ključne rane
nanio sam sebi. Počeo je da blebeće svašta, ne mogavši da se zaustavi. Počeo je
da umišlja i zamišlja, da na tom slučaju gradi priču o velikoj muslimanskoj
zavjeri u BiH.
Koliko je
bio u pravu oko Miljuša, toliko je Šešelj bio u krivu oko svojih kasnijih
„uzbuna“ koje je podizao. Na kraju je, kao nacionalista, u šta se pretvorio u
paranoji koja ga je zahvatila, dopao i zatvora.
Epilog je
svima dobro znan: većega nacionalističkoga prljavca ovi prostori nisu vidjeli
od njega. Pomućenoga uma, nekadašnji komunistički fanatik pretvorio se u
četničku grdobu: pogane riječi i britke kame.
Danas čami
u haškome zatvoru. U nekom sličnom vjerovatno će ostati dovijeka, nikad
dovoljno dugo živeći da odrobija svo zlo koje je počinio.
Neka mi
oproste i gospodin Mollath i Irina Lovrić što ih navodim u istom kontekstu sa
čovjekom koji se, na kraju, pretvorio u zvijer. Neko, naime, časno i dosljedno „nosi
svoj krst“ – kao njih dvoje. Neko, pak, poput Vojislava Šešelja, zaluta na tom
vrludavom putu, pa počini i zlo veće od onoga koje na početku nije moglo da mu
stane pod kožu i da ga ćutke otrpi.
Zaista je
tako: puna su groblja ljudi koji su bili u pravu.
I pun je
svijet ološa koji je tamo trebao biti umjesto njih!
(specijalno
za blog)
