Lagumdžija je samo
začin kojim Dodik želi da popravi bljutavi okus omiljenog jela svoje pravoslavne braće
Dimne bombe su alatka
koje se politika rado laća. Njima se nastoji zamagliti i slučaj Lagumdžija,
koji je za Dodika najednom postao problem svih problema.
Povod je, naravno,
nedavno glasanje u Ujedinjenim nacijama, kada smo bili na strani uvjerljive
većine. Tom prilikom su SAD ostvarile izrazitu prevagu nad Rusijom, koja je
predvodila grupaciju naklonjenu vladajućem režimu Sirije.
Kad to znamo, gluho
zvone lažnjaci koji se plasiraju iz Banje Luke, kojoj, tobože, nije važno kako
se u Njujorku glasalo, nego kako je do toga proceduralno došlo. A to baš i nije
blizu istini: srpskoj politici najviše je zasmetala upravo korpa u koju je
ubačen naš diplomatski glas. Za Moskvu je to morao da bude signal o (ne)moći
njihovih saveznika u BiH, koji odavno čine sve da se umile i Putinu i Rusiji.
Sirijska kriza u ovome
času je najvažnija međunarodna bitka koju vodi Moskva. Potvrđuje to i
jučerašnja vijest o njenoj, ko zna kojoj po redu, isporuci teškoga naoružanja
ugroženome diktatoru Al-Asadu. Rusija je očito namjerila da se u tom okršaju,
koji se posredno vodi i sa Amerikom, bori do posljednjeg zvuka gonga.
Poraz ruskih saveznika
u BiH, po ovom pitanju, tim je značajniji. Dodik to zna, pa pred Moskvom
pokušava da spasi založeni obraz. Povika na Lagumdžiju stoga mu i služi samo
kao dimna bomba, kao neki vještački začin kojim pokušava da popravi bljutavi okus
svoje porcije ruske salate.
