Grlom u – osinjak!

Slučaj ministra Heleza pokazuje da kriminalne i prevarantske halke svoje jatake imaju i u strukturama vlasti, što borbu s njima čini težom i opasnijom

Ne jednom u novinarskoj karijeri, u trenucima iskrenosti, ljudi iz vlasti žalili su mi se „da su im ruke vezane“, da vide probleme, da znaju barijere i krivce za neku lošu praksu. Ali, jednostavno, nisu u stanju, bez svoje krivnje, da se s njima iznesu, zbog čega ih javnost kritikuje, pa i osuđuje.

Mnoga poznata imena mogu se uklopiti u ovaj šablon. Za objašnjenje principa dovoljna je neprijatna dogodovština s kojom se sudario federalni ministar za boračka pitanja Zukan Helez.

Neko vrijeme, nakon preuzimanja pomenute pozicije u Vladi FBiH, Helez je, iz svoga staleža, u medijima bio najčešće prisutna ličnost. Svoje cijevi uperio je u jednu tvrđavu s kojom se nijedna dosadašnja vlast nije obračunala sa uspjehom: u naknade bivšim borcima. Preciznije, u nezasluženi dio tih naknada, u nekim slučajevima preuveličanim, u nekim, pak, potpuno nezasluženim.

Opće je uvjerenje, koje svi imamo, ali smo sa opipljivim dokazima manjkavi, da je masa podrumaša i zabušanata iz ratnoga razdoblja kasnije došla, raznim krivinama i marifetlucima,  do papira kojim se dokazuje njihov oružani doprinos odbrani Bosne i Hercegovine. Svima se, pa možda i Helezu, provođenje te famozne revizije činilo prostim kao pasulj. Cilj je bio privlačan: da pravi borci dobiju veću mjesečnu gibiru, a da ukupni budžetski iznos koji to servisira bude manji.

Da  bi se to ostvarilo, trebalo je „samo“ razotkriti lažne borce, zapravo prevarante koji su, bez ispaljenoga metka, stigli na liste branilaca o kojim bi država i narod, s pravom, trebali i novčano da se pobrinu u mirnodopskom razdoblju.

Znamo da za proteklih dvadesetak mjeseci, koliko vodi pomenuto ministarstvo i bučno trubi o potrebi revizije, Zukan Helez nije napravio ni blizu onoliko koliko se činilo da će uraditi. Demagog – govorili su jedni. Politički prevarant – dodavali su drugi. Treći su u njegovim  najavama i obećanjima vidjeli samo praznu slatkorječivost, sračunatu da mu priskrbi lijep imidž u javnost koja dobro zna da ovdje, pored prekaljenih, ima i sva sila lažnih boraca.

No, nakon što je ovih dana, uplašen, javno kriknuo, pa i imenovao čovjeka – kojem je on formalni šef  - a koji mu već duže prijeti, uključujući i pominjanje metka i čela, ponešto postaje jasnije. Nije, naime, sve do Heleza. Možda je i najmanje do njega!

Pomenuti ministar očito je gurnuo prst u osinjak, tamo gdje se korupcija davno odomaćila, gdje su lažne boračke potvrde postale unosnije od falsifikovanih fakultetskih diploma. Unosne za one koji ih dobiju, ali, također, i za one koji ih izdaju: koji su za šaku maraka spremni da ratnom podrumašu prišiju čak i neki vojni čin.

Jednog takvog, u svojoj administraciji, načepio je ministar Helez. Optužio je čovjeka za lažiranje boračkih potvrda i, umjesto da time šire otvori vrata dalje istrage, najednom je došao u situaciju da se zabrine za vlastitu glavu.

Niko se, naime, pilava ne odriče vlastitom voljom, bez otpora, pa ni pomenuti Helezov službenik. A koliko je takvih koji su, za masne provizije, raznim alčacima prikačili boračka odličja i penzije, koliko su društvenog, budžetskog novca dosad preselili u svoje džepove? I nije im ni na kraj pameti da odustanu od toga što im pada s neba.

Riječju, revizija boračkih statusa, prinadležnosti i privilegija osinjak je pun otrovnih baja. Sam se Helez s njima ne može obračunati, ma koliko to želio. I nijedna vlast, ni kolektivno ni pojedinačno, ne može tako lako, kako se to javnosti obično čini, udariti po glavama raznim pijavicama, škorpijama, pa i pravim kobrama koje truju ovu državu, na njen račun nezasluženo žive ili se čak i bogate.

Da bi se uhvatila ukoštac sa njima, vlast mora jako pomno razraditi takav projekat, angažirati svu masu alata i naoružanja, te iza toga stati čvrsto i zajednički. Ostavi li resornog ministra, poput Heleza, samoga u toj bici, na cjedilu, prije ćemo imati jednoga ministra manje negoli će se, bar za jedno ime, smanjiti preduga lista onih koji i u miru kusaju iz vojničkoga kazana.

Mnogi koji su olako gurnuli prst u osinjak do bola su se opekli. Zoran Đinđić u Srbiji je platio glavom svoj pokušaj da tamošnoj mafiji malo potkreše prste. Kenedijevi su, svojedobno u Americi, pravo sa predsjedničkih i ministarskih pozicija spuštani pod zemlju, jer su protiv imperija zla u svojoj državi krenuli nezaštićenih leđa.

I u ovoj zemlji puno je zla, lopovluka i parazitizma koji treba sabljom sasijeći. No, mora se znati da dobra volja i spremnost da se to učini nije jedini, pa ni najvažniji uslov. Grebatori i profiteri su prave vojske, dobro organizirane i vođene, svačim do zuba naoružane, u sve pore uvučene. Vidjelo se to u nekoliko velikih policijskih akcija koje su u posljednjih mjesec dana otkrile da su važan dio organiziranoga kriminala i policajci, obavještajci, poreski inspektori, dakle ljudi iz kuće vlasti, plaćeni da se bore protiv onoga u čemu, ustvari, učestvuju.

Sve to vlast mora da zna kad ulazi u obračun sa njima, sve do spoznaje da je to bitka protiv same sebe, zapravo protiv onih slojeva u svojoj strukturi koji su istovremeni, tajni dio mafijaško-kriminalnih, prevarantskih i sličnih halki. U suprotnom, nesvjesni da formalni vršioci najviših dužnosti počesto nisu i stvarni vladari, neki od njih, na kraju, mogu ugroziti sami sebe.

Slučaj Helez za ovo bi trebao biti dobar primjer i pouka.

Sloboda vrijeđanja ili vrijeđanje slobode

Kako tretirati medijske tvorevine, poput filmskih i karikaturalnih prikaza poslanika Muhameda, koje razbacuju plamene iskre i potiču opasne nerede u kojim se sudaraju vjera i politika

Svijet je pun smutnje. Ona nikad neće biti uklonjena, ali se nikad ne treba prestati s njom boriti, smutljivce javno razobličavati i njihovu ružnu rabotu žigosati.

Da li smutnju treba i zakonski osujećivati, a njene aktere kažnjavati i njihova (ne)djela trpati u fioke, ne dopuštajući da komuniciraju sa masama, e – tu se svijet već ne slaže. Jedni lako potežu za cenzorskom sjekirom, drugi su za načelo „cvjetanja hiljadu cvjetova“, treći vjeruju u moć javne i političke kritike, koja je, navodno, dovoljna kazna za drznike i one koji zastupaju i propagiraju nešto što potpiruje masovne sukobe.

Svijet se sa ovim dilemama susreće sve češće. Odgovor, izgleda, više nije potpuno jasan ni zemljama sa krajnje liberalnim režimima, u kojim ništa nije bilo toliko sveto da ne bi bilo kritikovano, omalovažavano, pa i izvrgavano ruglu. Javne, umjetničke, medijske i slične slobode važile su za nesalomljive stubove demokratije i modernoga načina življenja.

A onda je i ta svetinja u košnici krize, kojoj, izgleda, ništa ne ostaje izvan dohvata, postala upitna. Neke riječi i slike progovorile su poput baklji koje naširoko razbacuju opasni plamen, prijeteći da postanu povod za globalnu smutnju, nerede, čak i masovna ljudska stradanja.

Novi primjer je međunarodna zategnutost potaknuta filmom „Nevinost muslimana“, u kojem je sasuta salva pogrda i žaoka na račun božijeg poslanika Muhammeda, ličnosti koju muslimanski vjernici poistovjećuju sa samim islamom. Oni su, ovim povodom, rekli svoje: negdje ubistvima, negdje silovitim demonstracijama, negdje mirnim, dostojanstvenim javnim prezirom prema „umjetnicima“ i „karikaturistima“ koji su se ostrvili na ličnost prema kojoj posebno uvažavanje gaje stotine miliona ljudi na ovoj planeti.

S druge strane, u zemaljama iz kojih su strijele odapete, planule su žive polemike: kako se odnositi prema tim medijskim (ne)djelima?

U Americi, mjestu nastanka kobnoga filma, javnost se slaže u procjeni njegove uvrijedljivosti. No, ne vidi se nikakva aktivnost kojom bi se dalji javni život tog medijskog prljavca osujetio.

Polemike plamte i u Njemačkoj. Kancelarka Merkel (Merckel) rado bi uhvatila đavola za rogove, svjesna šta ideje iz tog filma proizvode na javnoj i političkoj sceni, ali ipak ne izražava spremnost da svoje potčinjene potakne na zabranu prikazivanja ovoga uratka u svojoj zemlji.

A kandidata za „slavu“ ove vrste svakim danom je sve više. Desničarska stranka „Pro Deutschland“ želi da u jednom berlinskom kinu odmah prikaže sporni film. Novinari, umjetnici, javne ličnosti, pa i obični građani nikako da nađu zajednički odgovor na pitanje: Šta da se radi?

Da li se iza ovoga filma, pita se komentator lista „Die Welt“, krije dobra ideja? Jasan odgovor glasi - NE. Da li je, uprkos svemu, prikazivanje filma legitimno? Odgovor je, za uticajni njemački list, jasan - DA. Po njima, umjetnička sloboda važi i za kič i za propagandu.

I Francuze je uhvatila drhtavica. Vide da film i karikature, objavljene u jednom njihovom žurnalu, potpiruju opasan oganj, ali nisu sigurni da, i pored toga, treba posezati za službenim zabranama.

Zapad se, ovim povodom, sudario sa jednom od svojih svetinja: slobodom javnog i umjetničkog izražavanja. No, kao da nije svjestan šta radi, u tome brka aršine i sopstvenu praksu. U jeku pomame oko uvrijedljivog tretmana poslanika Muhammeda, francuski sud začas se složio oko kažnjavanja „uvrijedljivog“ tretmana supružnice engleskoga prijestolja prijestolja. Njene golišave slike začas su službenim pečatima zabranjene za objavljivanje.

Znamo i da su ti isti Francuzi pobornici ideje da se u ovoj zemlji zatvorski kažnjava delikt riječi, konkretno – negiranje genocida koji je prije stotinjak godina počinjen nad Armencima? Znamo da Nijemci u tren oka sa zemljom zatiru svaki javni govor koji Hitlera tretira drugačije od zvanične historije? Ni Amerikanci nisu bolećivi prema vrijeđanju svojih svetinja: od predsjednika se ne smije praviti majmuna, o ratovima kojim se štite nacionalni interesi ove zemlje ne može se izvještavati mimo onoga što propisuju država i vojska.

Cenzura je, dakle, davno ušla u zapadnu političku i pravosudnu praksu. Slobode i zabrane žive jedno uz drugo. No, pravi principi još, ipak, nisu uspostavljeni. Kako rekoše još stari Grci: Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu!

Drugim riječima, ako je nekoj zapadnoj zemlji interes da nešto brani, ona to štiti svim sredstvima, ne obazirući se na moguće ugrožavanje principa slobode mišljenja i javnoga izražavanja. Ako, pak, tog interesa nema, onda su niže i barijere nemoralu, vrijeđanju i potpaljivanju sukoba.

Pravog mjerila i obavezujućeg recepta, očito, u ovome nema. Strepnju koja se, povodom filma i karikatura koje muslimani doživljavaju kao uvredu, svijetom širi meteorskom brzinom, pomenuta dvoličnost čini još većom i opasnijom.

Revija papanluka

Kome stoje fina zastupnička odijela i kravate, a koga treba vratiti čobanskom štapu

Kako se sve u ovoj našoj džungli postepeno remetilo, tako je i primitivizam promijenio svoj oblik i stanište. Danas živi u gradovima i naziva se – papanluk. Nema gdje ga nema, pa i tamo gdje se ćud maskira prvoklasnim odijelima, svilenim kravatama i visokim zvanjima.

Pravu reviju papanluka ovih dana nam je priredila politička elita same državne metropole. Desetočasovni televizijski prijenos zasjedanja sarajevske kantonalne skupštine pružio je priliku javnosti da vidi kakva se sve halaša kiti poslaničkim perjem.

Neko se ibretio, neko krstio, ali svako normalan morao je biti zgrožen nad spoznajom koliko loše neki poslanici stoje sa govornom kulturom, bontonom, odnosom prema kolegama...

Kako li se Konaković, Zukić, Čardžić i drugi tek ponašaju kad u sali nema kamera, ako se takvih izljeva papanluka ne libe ni pred licem najšire javnosti?

Nedavno se, u državnom parlamentu, na sličan način „proslavio“ i potpredsjednik SDA Asim Sarajlić. Prije njega, u istu instituciju, pravo iz štale banuo je Drago Kalabić, oponašajući čobanske manire svoga šefa Dodika.

Kratki medijski izvještaji skrivaju pravu sliku naše političke elite, čijem dijelu je, ustvari, pravo mjesto na vašarištu ili u večernjoj školi uljudnog ponašanja. Javni televizijski servisi stoga bi svojim pretplatnicima trebali omogućiti da, poput onog sarajevskog, detaljno prate i druga parlamentarna zasjedanja.

Ona bi nam, puno bolje od lažnoga sjaja predizborbnih kampanja, pomogla da spoznamo kome stvarno stoje fina zastupnička odijela i kravate, a kome u ruke treba vratiti čobanski štap.

Nužno zlo parlamentarizma

Logika stvaranja vladajućih koalicija jača je od svake druge, iako obiluje nizom mana koje obesmišljavaju i sam čin izlaska građana na izbore

Jedna velika izborna kampanja upravo je u jeku: građani uskoro treba da kažu ko će njihove općine voditi u narednom četvorogodišnjem mandatu. Vjeruje se da će to biti poznato nekoliko dana nakon samog glasačkog čina, planiranog za nedjelju, 7. oktobra.

To što se kod nas odavno dešava i nakon općinskih i nakon opštih izbora, međutim, ulogu takozvane volje građana čini ne baš onoliko bitnom koliko za nju volimo da kažemo da je važna. Mogu glasači, naime, i gotovo polovicu svojih glasova dati jednoj političkoj struji, odnosno stranci, pa da nje ipak ne bude za kormilom njihove općine. Tako je to sa demokratijom i sa savremenim parlamentarizmom.

U biti, u današnjim političkim sistemima, kakav je i naš, parlamentarizam i izbori počesto se pretvaraju u vlastito ruglo. Takozvani izborni pobjednici postali su vrlo relativan pojam: oni to mogu biti prema broju glasova dobijenih na izborima, ali kasnije, kada se stvaraju vladajuće koalicije, oni se lako izvrgnu i u čiste gubitnike. Logikom matematike, odnosno operacije sabiranja brojeva, tri osrednje stranke mogu da nadmaše onu najjaču, te da na taj način osujete i izbornu volju isto tolike količine glasača.

Logika stvaranja vladajućih koalicija jača je od svake druge, iako obiluje nizom mana koje obesmišljavaju i sam čin izlaska građana na izbore. Mi to još nismo doživjeli u krajnjoj izvedbi, osim u kratkom periodu kada je, prije 15-tak godina, Dodik postao premijer Republike Srpske, iako je imao glasačku podršku ne veću od svoje proširene obitelji. Dijelom se to pokazalo i u načinu na koji je, Alijansom za promjene, vlast u BiH formirana nakon izbora 2000-te godine.

U svijetu je, međutim, bilo mnogo primjera da najjače stranke nakon izbora izvise, to jest da ostanu izvan vladajućih krugova. Po principu: Dva loša ubiše Miloša, zbir udruženih stranačkih rezultata poništavao je nečije visoke pojedinačne učinke. U našem susjedstvu, u Hrvatskoj, to se u ekstremnoj varijanti pokazalo 1996. godine, kada je Tuđmanov HDZ u Zagrebu dobio gotovo 50 odsto glasova. No, kad su se svi ostali, ama baš svi, uhvatili za ruke, HDZ je otpao iz gradske vlasti. Slavio je tzv. Pirovu pobjedu i, umjesto slasti, pobrao gorčinu.

Koalicije su nužno zlo parlamentarizma. One bitno prikraćuju relativne izborne pobjednike da uistinu komanduju političkim procesima, sve do toga da uopće pokušaju provesti koncepte kojim su birače privoljeli da im podare svoje glasove.

Najbolje su to osjetili u SDP BiH, kada su odbirom glavnog nacionalnog koalicionog partnera sami sebi zabili nož u leđa. Umjesto da volju glasače pretvore u svoja uvećana politička prava, oni su, logikom koalicione matematike, postali taoci upravo one politike čiju su promjenu zagovarali i na čemu su dobili simpatije građana.

U suštini, nema u svijetu vjerovatno nijedne stranke koja je, prinuđena da ispija koalicioni gemišt, uspjela da izgura bilo kakav svoj originalni i obećani koncept. U mreži raznih interesa svaki pojedinačni se razvodni, ponekad i do sušte suprotnosti samoga sebe.

Nešto je, očito, trulo u velikoj svjetskoj političkoj tekovini – izbornoj demokratiji i parlamentarizmu. Javnost susjedne Hrvatske o tome je posljednjih mjeseci živo raspravljala, nakon jednoga javnog nastupa dr. Nikice Gabrića, uvaženog i popularnog kod naših komšija, koji je izlaz pokazao u šokantnom smjeru – apsolutizmu. Učenom, prosvijećenom, humanom, ali ipak – apsolutizmu!

Ideja je, naime, da se u močvaru učmalih koalicija, račundžijskih vlada i salonski ležernih parlamenata, nekako unese probojnost ideja, projekata, velikih vizija, te da se onima koji ih nude stave na raspolaganje i takve poluge vlasti koje će im u ruke dati alate potrebne da svoje zamisli izvedu do kraja.

Kraljevi su nekad mogli da rade šta hoće, podanici im nisu mogli ni pera odbiti, makar nizali grešku za greškom. Danas, pak, u politiku možete unijeti i vagon zlata, ali kad ga nekoliko majstora (čitaj stranaka) krene kovati svako po svome i svako sa vagom koja nepogrešivo mjeri u njegovu korist, ono će se srozati na vrijednost bižuterije.

Ovo je i naša i svjetska stvarnost. Ona govori o iživljenosti jednog višestoljetnog modela, tzv. parlamentarne demokratije, koja se davno zarobila u sopstvene okove. U prvo vrijeme, a i zadugo poslije toga, brali su se ukusni plodovi ovoga principa. No, kako svemu ističe rok trajanja, tako se on opasno približio, ako već nije istekao, i ovom političkom modelu.

Ponegdje je on već malo izmijenjen, korekcijom tzv. većinskog za proporcionalni izborni sistem, zatim uvođenjem predsjedničkih demokratija (poput SAD, Francuske, Rusije itd.), gdje jedan čovjek bira tim koji odlučujuće vodi državu. No, cjelovitog rješenja još nema, čak ni ozbiljnije debate u politološkim, dakle naučnim krugovima, koji su uvijek bili vjesnici dobrih i neophodnih promjena u političkim sistemima.

Prilično je razumljivo što je naša misao ovdje zakržljala. No, ni svijet u tome nije daleko odmakao. Svuda je zavladala era antiintelektualizma, vrijeme brčkanja po baricama, umjesto nekadašnjih velikih pokušaja da se ovlada čitavim morima, da se čovjeku, državi i čovječanstvu pokažu putevi koji vode naprijed i načini na koje treba birati, obavezivati i kontrolirati vođe i njihove saradnike, stranke ili pokrete.

Još su dvije sedmice do naših izbora. Mnogo je, međutim, pred nama vremena u kojem ćemo i dalje zaključivati da glasanja prolaze, ali da problemi neprestano ostaju. Dobrim dijelom tome je uzrok u činjenici da postizborni savezi, kao nužno zlo, ubijaju neuporedivo više dobroga nego što eliminiraju lošega. K tome su još i alibi za loš rad vlasti. Ona glavne izgovore uvijek traži u onima sa kojim se za ruku uhvatila samo zbog te famozne koalicione postizborne matematike.

Čist račun, duga ljubav

Možemo li se sa Hrvatskom razgraničiti stiskom ruke, a ne sa prijeteći podignutim prstom

Komšiluk je najpreči, ali zna i da prisjedne. Zbog međe, potočića ili rodne voćke, koja svojom krošnjom zahvata i tamo i ovamo, susjedi su se često hvatali za vratove i išli na sudove.

S ovom vrstom izazova BiH se sada suočava u svom razmeđavanju sa Hrvatskom. Razgraničenje nikad nije precizirano, iako su još prije 12 godina Izetbegović i Tuđman potpisali odgovarajući sporazum. Njihovi nasljednici su, međutim, bili toliko lijeni da na taj račun nikad nisu stavili pečate duge ljubavi. A Evropska unija, kojoj se naše komšije bespovratno bliže, kroz svoja vrata ne da bez čistog državnog grunta.

Ono što se nije uradilo za 17 poratnih godina, sad će morati da se odradi za samo devet mjeseci. U tom roku treba pravično razdijeliti talase Une, plodne njive Posavine, primorski krajolik oko Neuma...

Na svu sreću, u poslu koji i mirne zavađa, imamo posrednika kojem se može vjerovati – Evropsku uniju. Njoj je jako stalo da se komšije razgraniče stiskom ruke, a ne sa prijeteći podignutim prstom. Utoliko se i može očekivati da ovaj pipavi posao bude dovršen u dobrosusjedskom maniru, onako kako su prekjuče najavili Vesna Pusić i Zlatko Lagumdžija.

Mimo onoga na šta polažemo uvjerljivo pravo, mi ne trebamo ići. A i Hrvatska je, valjda, izvukla pouku iz svojih prethodnih sličnih sporova, posebno sa Slovenijom. U njima je, uprkos prevelikim apetitima, na kraju dobijala samo ono što joj odista i pripada.

Mediji dijele sudbinu loše ekonomije

Danas je objavljen intervju koji sam, kao direktor novinske produkcije Avaza, imao sa glavnim urednikom "Media marketinga", specijalizovanog BH magazina za profesionalce iz ove oblasti. Objavljeni tekst prenosim u cijelosti

Vlastimir Mijović (1956) se čitavog svog dosadašnjeg radnog vijeka bavio profesionalnim novinarstvom. Ako je novinarstvo zanat, a mnogi kažu da jeste, onda je Mijović jedan od najvećih, ako ne i najveći majstor tog zanata danas u Bosni i Hercegovini. U svojoj je karijeri napisao hiljade tekstova. Dominatno je opredijeljen za pisanje analitičkih tekstova i komentara. Danas je direktor svih izdanja novnske kuće Avaz iz Sarajeva, najveće novinske kuće u Bosni i Hercegovini.

Gotovo da nema kompetentnijeg čovjeka za razgovor o bosansko-hercegovačkoj medijskoj sceni.

Kako komentarišete stanje na medijskoj sceni u BiH?

Metafora o maloj bari sa puno krokodila apsolutno je primjenjiva na stanje u ovom medijskom prostoru. Regionalno prednjačimo po broju aktivnih televizijskih i radijskih kuća, a na broj stanovnika i šest dnevnih listova i dvadesetak sedmičnika je, po mom mišljenju, previše.

Prvo, ovo je prostor na kojem se čita znatno ispod evopskoga prosjeka. Drugo, još važnije, ovo je tro-jedinstveno tržište, nacionalno isparcelirano. Srbi čitaju, gledaju i slušaju svoje, Hrvati takođe, a i Bošnjaci isto rade.

Mislim da samo tri medija dobro žive od svoga proizvoda: Dnevni avaz, TV Pink BH i sarajevski Kalman radio. Možda u posljednjih godinu dana u ovo društvo može da se svrsta i OBN televizija, sa naznakom da oni imaju najbolji trend od svih televizijskih kuća u BiH – stalno idu naviše.

Svi ostali su ili elementarna medijska nedonoščad ili produžena ruka vlasti, koja te medije financira misleći da time postiže sopstvenu promociju. Zato imamo masu lokalnih i kantonalnih radio ili TV kuća, koje pokrivaju toliko publike koliko im nije dovoljno ni za doručak. Tanak ručak i oskudnu večeru dodaje im vlast, ljudi koji vole sebe da vide na ekranu ili čuju u eteru, nesvjesni da to ne vrijedi uloženoga novca. S druge strane, takvi mediji životare, teški su i sebi i svojoj publici, u svakom slučaju besperspektivni.

Javni emiteri su posebna priča, dva entitetska i onaj državni – BHRT. Oni su pod izrazitim političkim pritiskom: mijenjaju se njihovi gospodari, stranke na vlasti, ali suština sa njihovom ovisnošću neprestano se produžava. Ujedno, pošto gledaju da zadovolje političke pokrovitelje, oni jedino drže do svojih informativnih programa, dok je sve ostalo zapostavljeno: Federalna TV, naprimjer, pravi samo emisije vijesti, a već godinu dana skoro sve ostale termine popunjavaju reprizama reprizinih repriza, davno viđenim serijama, sapunicama ili filmovima.

Portal Avaza je među najposjećenijim u regiji. Da li je to jedna od mogućih varijanti za razvoj i jačanje printanih medija?

To je, u jednu ruku, naša rezervna varijanta. Mnogi prestaju da kupuju novine, jer im je dovoljno ono što besplatno dobijaju preko interneta. Naš je cilj jasan: ako na kiosku taj čovjek više ne kupuje Dnevni avaz, onda on mora da se zakači na www.avaz.ba. Tako ostaje naš, s tim da se njegova vjernost poslovno i marketinški mora drugačije kapitalizirati.

Planirate li naplaćivati sadržaj na portalu? U Sloveniji je to već zaživjelo, uskoro će u Hrvatskoj i Srbiji.

Pratimo trendove u svijetu i pokušavamo se snaći između besplatne i one druge varijante. Obje imaju i dobre i loše strane, velike svjetske novine još nisu sigurne kojoj varijanti da se priklone.

Mislim da je budućnost velikih news portala ipak u besplatnoj varijanti, gdje se autorstvo naplaćuje brojnošću klikova, odnosno marketingom koji to sobom nosi. Specijalizovani portali će vjerovatno biti podesni za drugu varijantu, za uže ciljne grupe, koje znaju šta traže i koliko to vrijedi.

Koliko ste zadovoljni oglašavanjem u štampanim medijima? Kakav je odnos oglašivača i agencija prema printu?

Rezanje reklamnih budžeta osjeti se i u štampi, premda u manjoj mjeri nego u elektronskim medijima. Avaz odolijeva bolje od drugih, jer imamo izrazito visok tiraž za BH uslove. Ko želi da se oglasi u printu, on prvo dolazi kod nas, bilo preko agencije ili direktno.

Avaz je jedinstven u BiH po svojoj strategiji medijskih popusta. Popust je isti za sve, nema davanja oglasnog prostora u bescijenje, čime medijske agencije sijeku granu na kojoj sjede. Koliko takva strategija daje rezultate?

Damping je opasan, ali najviše za one koji daju reklamni prostor u bescijenje. Kad jednom snizite cijenu blizu dnu, naviknete klijente i oni uvijek traže taj nivo.

Mi u Avazu imamo jasnu računicu. U suštini smo najjeftiniji, ne po nominalnoj cijeni oglasnog prostora, nego po dosegu kod nas objavljene reklame. Kad oglašivač izračuna koliko ga je očiju vidjelo za ono što je kod nas platio, on zna da mu je to neuporedivo niže od onih koji mu prostor nude po bagatelnoj cijeni.

U Avazu biste, na osnovu ovoga što ste kazali, trebali biti zadovoljni prihodima od oglasa. Šta bi se, po vašem mišljenju, trebalo dogoditi da ti prihodi budu veći i stabilniji?

Sumnjam da je iko zadovoljan ovom vrstom prihoda. Uvijek vidite i tražite šanse da se bolje zarađuje. Ključna prilika je u eventualnom rastu BH privrede. Bez njene moći, nema ni novca, ni potrebe za oglašavanjem. Na to reagujemo tako što pokušavamo svojom uređivačkom politikom pomagati u stvaranju povoljnijeg poslovnog ambijenta u našoj zemlji. Svako poboljšanje te vrste sutra bi se kapitaliziralo kroz oglasne prihode medija i, naravno, kroz tiraž.

Razgovarao: Ekrem Dupanović

Mrtvi kapitali

Ljude u dijaspori odgurnuli smo od sebe, pa ne čudi što i oni, nepozvani, ne misle na nas

Ljeto izmiče, a s njim i gužva na našim ulicama. Desetine hiljada bivših stanovnika ove zemlje, koji još imaju naviku da dio godišnjeg odmora provedu u domovini, vraćaju se životu u tuđini. Zapravo, veliko je pitanje šta je u međuvremenu za njih postalo dom, a šta tuđina.

Ljudi u takozvanoj dijaspori uglavnom više nisu naši, niti će to ikada ponovo biti. Poneko će se i vratiti da zapadnjačku penziju krcka u Bosni, no rijetki su oni koji u naponu snage razmišljaju o povratku na rodnu grudu. Tu ih ne čeka ništa osim problema.

U BiH se malo ko vraća; ni da nešto uloži u pokretanje biznisa, ni da primjenjuje znanja stečena u razvijenijem dijelu svijetu. Priča iz Albanije, koja se razvija ubrzanim tempom, za nas je pusti sanak. Na mnogim tamošnjim radnjama, restoranima, hotelima i proizvodnim pogonima vihore se po dvije zastave: jedna albanska, a druga zastava zemlje u kojoj su zaradili novac, kojim su potom pokrenuli biznis u rodnoj Albaniji.

Ovu vrstu naše nesreće uočio je i Sarajlija sa kanadskom adresom, profesor na Univerzitetu Zapadni Ontario, Naim Košarić.

„Potrebno je stvoriti klimu da se ljudi koji su u ratu otišli u dijasporu vrate i doprinose ovoj zemlji“, kaže dr. Košarić za naš list i dodaje: Znam sigurno da ima veliki broj njih koji se žele vratiti!

Kukajući za stranim investicijama, svoje ljudske kapitale u bijelom svijetu potpuno smo zaboravili. Niko ih ovdje ne pominje, pogotove ih ne zove da se vrate. Kako da onda oni, nepozvani, misle na nas?