08. 12. 2012.

Po jutru se dan (ne) poznaje


Brzim dogovorima o budžetu, nova vladajuća garnitura ojačava uvjerenje da sa obećanim zaokretom nije pucala političkim ćorcima 


Budžeti za narednu godinu usvojeni su preciznošću švicarskoga sata, znatno prije posljednjega otkucaja. Velika je to vijest za zemlju čija vlast decenijama na vrijeme nije mogla u tor da satjera ni tri nacrtane ovce, a kamoli da se dogovori o onome što je najviše zanima, o novcu.
Nužda naviku mijenja, kazaće neki. I biće u pravu: budžeti su na vrijeme usvojeni, jer je političarima nad glavom visio mač Međunarodnog monetarnog fonda.
Pomenuta prijetnja potakla je razumno odlučivanje u kući vlasti. Bez uplatnica iz MMF-a, ona svojim ukućanima ne bi mogla da skrpi više od doručka i tankoga ručka. Digla bi se na nju i kuka i motika budžetskih ovisnika, koji su bez plaća, penzija, socijalnih i drugih dodataka izbezumljeni kao narkomani bez droge.
Usvajanje tri budžeta pokazalo je da u BiH politika najbolje djeluje pod pritiskom. I to kombinovanim: pritiskom izvana, od moćnih stranaca, i pritiskom iznutra – od domaćih nezadovoljnih podanika.
Oni koji su se na vrijeme dogovorili o novcu, bez obzira na očiglednu nuždu kojom su bili potaknuti, ipak zaslužuju čestitke. Prvo, što nisu skrivali da to rade pritisnuti potrebom za novcem izvana. Umjesto da nas prave budalama, kako su dosad radili, konačno su priznali da smo sa parama satjerani do duvara.
Drugi ohrabrujući signal je osjećaj da nova politička većina, ovako brzim budžetiranjem, ojačava uvjerenje da će ispunjavati i druga svoja obećanja.
Za razliku od dosadašnjih, uglavnom visokoj politici okrenutih dogovora, nova koalicija pažnju je skrenula na ono od čega se živi. Radi se o strategiji, začetoj sporazumom SDP-a i SNSD-a, u kojoj su zarada, zapošljavanje, novi projekti, domaćinsko gazdovanje... u prikrajak potisnuli nacionalne obmane i neutoljive apetite.
Ako nam se već sporiti, zbog stvari u kojim smo daleko od sloge, tu nevolju i nervozu biće lakše podnositi sa malo punijim novčanicima i porodičnim budžetima. Neko se u ovdašnjoj politici jednom mora dosjetiti da ljudi ne razmišljaju samo glavom nego i – stomakom!
Nova vladajuća garnitura obećava da će to biti baš ona. S budžetom je zaslužila pohvale. Za aplauze, pak, morat će potvrditi da je to ona vrsta jutra po kojem se dan poznaje.
(Dnevni avaz)

05. 12. 2012.

Proćerdane milijarde


Na ovoj će mladosti Bosna ostati. Na njoj i školstvu s kakvim odrasta, zapravo, može samo još niže pasti!


Škola nas sve žulja: i đake i nastavnike i državu koja u to ulaže ogroman novac. Nesrećni su i poslodavci, jer im se uglavnom nude nedoučene ruke i (polu)prazne glave.
Ako ovome dodamo podatak da svake godine bez osmoljetke ostane 6.000 djece te da 20.000 tinejdžera nikad i ne pređe u srednju školu, porazna slika se upotpunjava. Muka, pak, kulminira spoznajom cijene kojom sve to plaćamo. A to je, ni manje ni više - milijarda maraka! Toliko se godišnje u BiH izdvaja za 40.000 uposlenika u osnovnim i srednjim školama, za komunalije, održavanje zgrada, opremanje kabineta i druge potrepštine.
Za golemu budžetsku milijardu, dakle, uglavnom dobijamo neuke đake, smrknute nastavnike, uzbunjene prosvjetne sindikate... Po ulaganju u školstvo izdašniji smo i od Srbije i od Hrvatske, ali su nam, kako je izučila Svjetska banka, rezultati znatno slabiji. Testiranje obavljeno u 59 zemalja, naprimjer, pokazalo je da smo na posljednjem mjestu po znanju iz prirodnih nauka!
Nastavnici će, kao svoj alibi, iz rukava odmah potrgnuti - niske plate. Taj izgovor, međutim, pada u vodu kad znamo da se njihova prosječna plaća kreće oko 850 KM, taman tu gdje je i opći državni prosjek. Istini su, stoga, bliži stručnjaci iz Svjetske banke, koji upiru prstom u "nizak nivo znanja našeg nastavnog kadra". U Finskoj, naprimjer, samo odlikaši mogu na fakultete koji obrazuju nastavno osoblje; kod nas to zanimanje uglavnom biraju oni koji izvise pri upisu na pravo, ekonomiju, tehniku...
Na ovoj će mladosti Bosna ostati. Na njoj i školstvu s kakvim odrasta, zapravo, može samo još niže pasti!
(Dnevni avaz)

01. 12. 2012.

Zamućeni ekran


Tobožnje opiranje političkoj kontroli samo je paravan za višegodišnji javašluk koji vlada u Federalnoj radio-televiziji


Direktor Federalne RTV preksinoć je prkosno poručio parlamentarnim zastupnicima da ta medijska kuća neće dopustiti da potpadne pod političku kontrolu. Par sati kasnije, njegovi spikeri i praktično su pokazali kako izgleda ta njihova „nezavisnost“. Gledateljstvu su saopćili kako je Bosna i Hercegovina  u Generalnoj skupštini UN-a glasala protiv poboljšavanja međunarodnog statusa palestinske države!
Prevareni gledaoci su, naravno, preko drugih medija brzo saznali da je naš predstavnik tom prilikom bio suzdržan. A što se političke kontrole tiče, od ranije  je svakome vidljivo da FTV radi za groš SDA, potpuno uvezana u njeno stranačko kolo.
Klan direktora Šabića već dugo obmanjuje platiše RTV takse i istovremeno zlostavlja većinu svojih uposlenika željnih da rade profesionalno i objektivno. Sve svoje nade šefovi bacaju na stranku tokom čije vladavine su nesmetano harčili društvenu imovinu i, uz čiju pomoć, misle da na isti način nastave. Nikako im ne odgovara suočenje sa posljedicama nesavjesnog poslovanja i ignoriranja informativnih potreba javnosti, iz čijeg pretplatničkog kazana oni zahvataju kao iz materinoga lonca.
Suočenje sa istinom ipak se bliži. Većina u Federalnom parlamentu ustrajava na čistom televizijskom računu, na kažnjavanju za višegodišnje, revizorski potvrđene, nezakonitosti i mahinacije. Nakon toga će se i sada mutni federalni ekran lako izbistriti. Iza paravana tobožnjeg otpora političkoj kontroli ukazaće se slika najobičnijeg javašluka i finansijske razuzdanosti.
(Dnevni avaz)

26. 11. 2012.

Tajne iz bankarskog sefa


Tužioci bi konačno trebali da se isprse i da, povodom zbivanja u Razvojnoj banci FBiH, nekoga natjeraju na suočavanje sa istinom i kaznom


Novac je na početku i na kraju svega. Samo on je iznad vlasti. Zapravo, za vlašću se i čezne zbog želje za novcem, tom čarobnom ribicom koja može da ispuni svaku želju.
Novac, onaj već potrošeni, ali i onaj na koji se baca oko u budućnosti, u središtu je borbe za vlast u Bosni i Hercegovini. Naučena da u državni novčanik poseže kao u vlastiti, SDA se za visoke pozicije bori iz dva razloga: prvi, da novi gospodari državne kase ne otkriju njihove stare mahinacije, i drugi – da društveno dobro nastave koristiti kao sopstveno, stranačko.
Događaji u Razvojnoj banci FBiH mogli bi postati prelomnica u tekućim političkim tučama. Tamo je SDA uhvaćena na djelu, u nastojanju da podmiri prohtjeve svojih miljenika, te da zadovolji sopstvene političke potrebe.
Što se tiče politike, ona je motiv za pritisak na direktora Razvojne banke da odobri kredit braći Lijanović. Zapelo je na pet miliona KM, koliko treba njihovom urušenom poslovnu sistemu da opet prodiše. Kontrausluga je, naravno, svrstavanje njihove stranke Radom za boljitak u tabor SDA, koja očajnički pokušava da onemogući svoje izbacivanje iz federalne vlasti.
„Prijateljsko“ uvjeravanje direktora Razvojne banke da sa nekoliko desetaka miliona novih, jako povoljnih kredita potpomogne poslovni lanac porodice Selimović ima ponešto drugačije razloge. S tim ljudima SDA ima neke posebne veze, koje obično donose obostranu korist. Smrad korupcije pri tome ne osjećaju samo oni sa duboko začepljenim nosom. Uostalom, već godinama u medije dospijevaju brojni slučajevi koji ozbiljno terete Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića za sumnjive aranžmane sa Mujom i Hilmom Selimovićem.
Ovim smradom dosad su se isključivo bavili mediji. Tužioci su ćutali kao zaliveni. Međutim, nakon prošlosedmičnoga sastanka u Razvojnoj banci, kada je sa direktorom Džaferovićem račune svodila kompletna Vlada FBiH, nekome bi, konačno, glava morala da pukne!
Pretpostavimo da je direktor Džaferović lagao kad je optužio Tihića i njegovog potpredsjednika Osmanovića za pritiske sračunate na odobravanje kredita bez pokrića. U tom slučaju, Džaferović bi se morao suočiti sa kaznom za lažno prijavljivanje; nadležno tužilaštvo trebalo bi pokrenuti proceduru ispitivanja njegovih teških riječi.
Tužilaštvo je pogotovo prozvano da ispita eventualnu istinitost Džaferovićevih optužbi. Tihić i Osmanović bi, u tom slučaju, mogli da se suoče sa sudbinom nekadašnjeg komšijskog premijera Ive Sanadera.
Nema treće mogućnosti u raspletu slučaja Razvojne banke. Ima je, zapravo - da se sve gurne pod tepih - ako se nastavi po starom: da se mali lopovluci raskrinkavaju i sude, a da se oni najveći brižljivo zataškavaju.
Zataškavanje se obično izvodi u režiji vlasti. Tužioci u ovoj zemlji više vode računa o političkom migu najmoćnijih nego o sopstvenoj savjesti i odgovornosti. Možda im kao ohrabrenje ipak posluži poziv formalno vodeće ličnosti u Federaciji BiH, premijera Nermina Nikšića, da se ovaj čvor dosljedno raspetlja.
Svemu jednom dođe kraj. U Bosni se kaže: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokad hoćeš! Je li to upravo ovaj trenutak, kada su političke tuče izbacile na površinu ozbiljne sumnje u korupciju na najvišem nivou?
Suvišno je isticati koliko bi opštu klimu u BiH poboljšalo raščišćavanje jednog ovako krupnog slučaja. U igri je veliki novac, a upetljane su i političke primadone, ne samo Tihić i Osmanović nego i predsjednik FBiH, Živko Budimir, koji je – kako kaže Džaferović – čak pet puta „molio“ za odobravanje kredita jednoj njemu bliskoj kompaniji.
Ovaj kamičak mogao bi se pretvoriti u veliku grudvu, u početak velikoga obračuna sa svemoćnom i pokvarenom politikom. Hrpa lopovluka prosula bi se na pod ukoliko se vreća vlasti okrene naizvrat, da se vidi šta se sve u njoj nakupljalo u protekle dvije decenije, tokom kojih je siromašna Bosna bezdušno pljačkana od svojih političkih izabranika.
Suvišno je, također, upozoravati i na mogućnost da se sve okonča po staroj bosanskoj izreci: Tresla se gora, rodio se miš! U tunelu vlasti dosad se redovito događalo da mrak pokrije i neke vrlo očigledne mahinacije, da se u njemu zametnu tragovi rijeke novca koja je uplivavala u tuđe džepove. Akteri su nekako pronalazili zajednički jezik, krivci su prikrivani, a ceh su plaćali građani iz čijih novčanika je taj novac isisavan.
Teško je prognozirati šta će u ovom slučaju prevagnuti. Politika ima svoje isprepletene interese i mutne račune. Oni su skrovitiji čak i od tajni bankarskih sefova od kojih se jedan, onaj u Razvojnoj banci, šokantno otvorio u svoj svojoj prljavštini.
(Bosnia Daily)

24. 11. 2012.

Časovnik kuca po etničkom taktu


Tek kad nacije požute kao zrele kruške, otvoriće se i mogućnost da njihovi pripadnici, bar malo, prodišu građanskim plućima


Priča o građanskoj Bosni i Hercegovini blizanka je priče o krivoj Drini, koju nikad niko neće ispraviti, ali od toga nikad neće ni odustati. Ideal je to kojeg se nemoguće odreći.
No, i stvarnost je žilava i tvrdokorna. U njoj su Jovan, Ivan i Ibrahim sitne brojke. Srbi, Hrvati i Bošnjaci su jata u koja se nastoji utjerati svaka ptičica.
Naš etnički kroj precizno je smišljen u Dejtonu, a potom, šav po šav, uvezan ustavima, zakonima, poslovnicima, protokolima i drugim propisima. Oni su nacijama raširili kolektivna krila, a s druge strane ih potkresali građanima, odnosno pojedincima.
Svakoga dana uvjeravamo se da nam ovaj princip ne donosi dobro. Ali to ne znači da je građansko odijelo ona uniforma u kojoj bismo svoje životne, ekonomske, političke, pravne i druge bitke vodili uspješnije i bolje. U škripcu smo u kojem jedno, uskonacionalno, ne valja, a drugo je, pak, u ovakvim okolnostima nemoguće.
Epoha u kojoj živimo epoha je nužde. Prolaznici smo u jednom hirovitom vremenu u kojem se putokazi još zanose na vjetru velikih događaja. Vrat će, stoga, slomiti svi koji žure, koji mislima i politikom lebde po oblacima. Svejedno je da li na njihovom barjaku piše "Sto posto BiH" i "Jedan čovjek - jedan glas" ili se ljudima želi utuviti u glavu da se ovdje više nikad ne može živjeti zajedno, da je dobar razvod bolji od lošega braka, da su ljudi mali i smrtni, a nacije goleme i vječne...
Takvi Bosnu neće ni sastaviti ni rastaviti, samo će je vječno okretati na ražnju. Ali bolje neće donijeti ni gromoviti pokliči u slavu čovjeka, građanina, pojedinca, koji bi da cijelo jagnje strpaju u mikrovalnu pećnicu.
Pitanjem šta je bolje za BiH, građanski ili etnički kroj, kasno je i zaludno se baviti. Mi smo usred realizacije projekta konačnoga rješavanja nacionalnoga pitanja na ovome tlu. Više puta započinjan, taj posao nikad nije dovršen: ni prije sedam decenija, kad se tadašnje bosanske muslimane nastojalo razdijeliti između hrvatskoga i srpskoga plemena, niti u jugoslovenskoj izvedbi u kojoj su se sve nacije nastojale sabiti u golemo socijalističko jato.
Nacionalne žile ni pod tom vrstom dresure nisu usahle. Snažno su buknule prije četvrt stoljeća i bukte do dana današnjega. I kraja se tome ne da nazrijeti sve dok se potpuno ne zaokruži status i pravo svakoga bh. naroda. Kad ovdašnje nacije požute kao zrele kruške, bar se meni tako čini, tek u tom času će nacije uočiti da nisu pokupile svu sreću svijeta, da punim plućima trebaju prodisati i njihovi pojedinačni pripadnici, građani. Krenuće tada proces razumnoga odricanja od nacionalnih maksimuma, ukazaće se potrebe i mogućnosti zrelog, kompromisnog preplitanja i spoznaje da sve baš i nije u njenom veličanstvu Naciji.
Ovu nemilu fazu Bosna i Hercegovina ne može preskočiti. To, međutim, ne znači konačno odricanje od multietničke, građanske države, kako misle neki politički naivci i formalisti.
U vremenu nužde, koje sada živimo, idealima ne treba pred nosom zalupiti vrata. No, nema ni matematike koja bi u ovom času izračunala da više građana Bosnu želi kao građansku, a ne (tro)nacionalno uređenu državu. Nisu to samo fiks-ideje stranaka i političara: i građani su još osjetljiviji na svoj nacionalni negoli građanski status.
Časovnik u ovom trenu kuca po etničkome taktu. Politička je umjetnost naštimati ga da se odupre nacionalističkome ritmu, koji ga je predugo odlikovao. Uspijemo li u tome, možda jednom iskreno i pametno poželimo da se vratimo i na nesuđeno početno mjesto: građansku republiku Bosnu i Hercegovinu.
(Dnevni avaz)

22. 11. 2012.

Nekrolog Nerminu

Kad ih svi zaborave, novine su tu da se, bar na kraju, sjete nesretnika koje ovo bešćutno vrijeme baca kao papir po vjetru


Utjehu u svojim teškim životima tražimo na razne načine, najčešće u vjeri, ali i u tuđoj nesreći. Kad vidiš kako se ljudi danas zlopate, kako u cvijetu mladosti napuštaju ovaj svijet, kako klecaju prelazeći na zemlji im dosuđene korake, sretan si što si uopće živ, što ti doteknu tri redovna obroka, što se imaš sa kim za zdravlje upitati.
Mnoge naše savremenike život baca kao papir po vjetru, od nemila do nedraga. Poneko vrisne od nemoći, drugi zavapi za pomoć, treći pruži dlan prema slučajnom prolazniku... Nagon za opstankom tjera čovjeka da zažmiri na čast i ponos.
I stid, međutim, uzima svoj danak. Vogošćanin Nermin Taletović samo je jedan, datumski posljednji, koji je gorčinu i poniženje trpao u sebe, sve dok ga nije poklopilo preko glave. Skončao je u svojoj sirotinjskoj izbi, zdravstveno skrhan i beznadežan u svojoj 43-oj godini.
Nerminu na čelu nije pisalo da će podići ruku na sebe, iako se svi mi, u neposrednoj blizini, susrećemo sa praznim očima, živim skeletima, bespomoćnim ljudima koje je suvišno i upitati kako su i šta (ne) rade. Najlakše je ono što najčešće i činimo: okrenemo od njih glavu.
Najgori svršetak je onaj koji je Nerminu dosuđen: da ga se, na kraju, sjete novine! Za života u dubokoj sjeni, smožden i raspamećen, postao je medijska vijest od koje zastaje dah. Obješen o svoju gorku sudbinu, klati nam se pred očima kao zloguka prijetnja usuda koji se nadvio nad mnoge ljude u ovoj zemlji.
Nerminu će svi halaliti. Upitno je, međutim, je li on halalio ljudima i vremenu u kojem je skončao tako jadno i bespomoćno.
(Dnevni avaz)

21. 11. 2012.

Tupe političke sjekire


Da reakcije koje su stigle iz SDA, Stranke za BiH, Naše stranke itd. imaju ozbiljnijega utemeljenja, lidere nove šestorke odmah bi trebalo pohapsiti i deportirati u Hag


Velike riječi u politici uglavnom gluho zvone. Tako je, naprimjer, sa Obaminim sladunjavim frazetinama o američkom domoljublju i veličanstvenosti tamošnje demokratije, koje su odlikovale i prethodne američke predsjednike. Ovdašnji lideri, pak, mjera su za drugu krajnost: oni propast države vide i kad se prevrne kanta u Buća potoku.
I jedna i druga vrsta grandomanije vode istom rezultatu: publika pokriva uši i zaklapa oči. Ašićare se ne da ni hvaliti ni klevetati. Samo ozbiljne analize mogu doprijeti do javnosti, tako da u njoj proizvedu nekakvo dejstvo.
Tako je i sa ovodnevnim reakcijama na sastanak političke šestorke u Mostaru. Njihov sporazum druge stranke pljunule su iz zaleta, sa jako vidljivim razlogom sadržanim isključivo u činjenici da za mostarskim stolom nije bilo njihovoga predstavnika. Pa ni u najmekšim foteljama, stoga, neće biti njihovih guzonja.
Inače, da reakcije koje su stigle iz SDA, Stranke za BiH, Naše stranke itd. imaju ozbiljnijega utemeljenja, lidere šestorke odmah bi trebalo pohapsiti i deportirati u Hag. Oni bi to svakako zaslužili da su u pravu rivali iz SDA, koji su, između ostalog, ocijenili da je cilj tog sporazuma „rušenje i podjela države Bosne i Hercegovine“.
- Stavovi koji su izneseni u zajedničkoj izjavi predsjednika šest političkih stranaka u Mostaru najavljuju vrlo štetne i opasne namjere za Bosnu i Hercegovinu i njene građane, saopćeno je iz SDA.
Na istom talasu su i ocjene Stranke za BiH, dok Naša stranka optužuje šestorku za građansku veleizdaju. Nisam još vidio Ivanićevu reakciju, ali ne sumnjam da će i njegova osuda biti u stilu smrtne kazne.
Sve je, međutim, daleko od te vrste drame: uobičajeno je i bezbroj puta viđeno. Jedni su se dogovorili da se uhvate za ruke, drugi sjekirom nastoje da ih rastave. Niti je onim prvim vjerovati na riječ, već ih treba sačekati i vidjeti hoće li uraditi ono što obećavaju, niti treba padati u patriotski trans na pokliče drugih, koji za mostarskim stolom otkriše čak šest Juda, bosanskih veleizdajnika i kasapina.
Jedino što je sigurno, to je da uvrijeđena mlada u liku SDA, kojoj se napokon izmiče tron, neće štediti ni jezik ni druga sredstva da svoje protivnike nagrdi preko svake mjere. I da pred njih načička golema minska polja, ne bi li ih spriječili da urade išta od onoga što žele, a što bi, ako se realizuje, moglo kazaljku našega zahrđaloga sata malo pokrenuti naprijed.
Uostalom, Tihić u stilu vojskovođe uzvikuje: Nećemo dozvoliti da takav jedan sporazum bude proveden, bez obzira na parlamentarnu većinu kojom oni raspolažu!
Da se malo prisjeti Miloševićevih početaka, predsjednik SDA lako bi se prepoznao u čuvenoj prijetnji krvavoga Slobe, koji je tada još jedinstvenoj Jugoslaviji poručio: Zakonito ili nezakonito, statutarno ili nestatutarno, mi ćemo svoje namjere provesti!
Nova politička šestorka na čelu BiH žezlo vlasti u ruke uzima u trenutku kad zemlja sva drhti od svakojakih potresa. Trebaće im šest života da nešto pokrenu naprijed, da iz blata u koje smo potonuli izvirimo makar prstom. Pogotovo će im posao biti težak sa ovakvom opozicijom koja, umjesto primjedbama i kritikama, maše samo sjekirama, i tupim i glupim, i to prije no što je šestorka povukla ijedan ozbiljniji potez.
Osnovna politička kultura nalaže da se svakoj novoj vlasti dopusti bar minimalni period, obično od sto dana, da pokažu svoju ćud. Tada su, ako vlast drijema, i ćuskije dopuštene.
Otud i ključno pitanje: zašto se SDA plaši ijednoga dana gazdovanja nove koalicije?
Odgovor je kratak i neumoljiv: zato što će se u kući vlasti, u kojoj njih više nema, otkriti šta su oni sve radili, kako su jahali i po državi i po narodu, kako su punili samo svoje džepove, kako su nas dvije decenije njihovoga komandovanja u crno zavile.
Od nove vlasti se, naime, ne očekuje samo da iskuje bar malo bolju budućnost. Na njima je da prorešetaju i blisku prošlost, onu u kojoj se, na čelu sa SDA, kriju glavni razlozi naše jadne sadašnjosti.
(specijalno za blog)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...