Ljude u dijaspori
odgurnuli smo od sebe, pa ne čudi što i oni, nepozvani, ne misle na nas
Ljeto izmiče, a s njim
i gužva na našim ulicama. Desetine hiljada bivših stanovnika ove zemlje, koji
još imaju naviku da dio godišnjeg odmora provedu u domovini, vraćaju se životu
u tuđini. Zapravo, veliko je pitanje šta je u međuvremenu za njih postalo dom,
a šta tuđina.
Ljudi u takozvanoj
dijaspori uglavnom više nisu naši, niti će to ikada ponovo biti. Poneko će se i
vratiti da zapadnjačku penziju krcka u Bosni, no rijetki su oni koji u naponu
snage razmišljaju o povratku na rodnu grudu. Tu ih ne čeka ništa osim problema.
U BiH se malo ko
vraća; ni da nešto uloži u pokretanje biznisa, ni da primjenjuje znanja stečena
u razvijenijem dijelu svijetu. Priča iz Albanije, koja se razvija ubrzanim
tempom, za nas je pusti sanak. Na mnogim tamošnjim radnjama, restoranima,
hotelima i proizvodnim pogonima vihore se po dvije zastave: jedna albanska, a
druga zastava zemlje u kojoj su zaradili novac, kojim su potom pokrenuli biznis
u rodnoj Albaniji.
Ovu vrstu naše nesreće
uočio je i Sarajlija sa kanadskom adresom, profesor na Univerzitetu Zapadni
Ontario, Naim Košarić.
„Potrebno je stvoriti
klimu da se ljudi koji su u ratu otišli u dijasporu vrate i doprinose ovoj
zemlji“, kaže dr. Košarić za naš list i dodaje: Znam sigurno da ima veliki broj
njih koji se žele vratiti!
Kukajući za stranim
investicijama, svoje ljudske kapitale u bijelom svijetu potpuno smo zaboravili.
Niko ih ovdje ne pominje, pogotove ih ne zove da se vrate. Kako da onda oni,
nepozvani, misle na nas?