Spas za sirotinju
nije u sitnom međusobnom potkradanju, pa i ozbiljnom kriminalu, nego u obračunu sa lijenom i gramzivom vlašću, uzročnikom socijalnog samoubistva Bosne i Hercegovine
Zlo i nepoštenje
nekome su u krvi. Teške socijalne prilike, oskudica i siromaštvo, ipak su tlo
sa kojeg, diljem svijeta, kriminal regrutuje glavninu svoje vojske.
Taj izvor i kod nas je
postao nepresušan. Nije teško razumjeti gospođu iz Banje Luke, koja je nedavno
priznala da mjesecima u prodavnicama krade mlijeko i hljeb – da joj ukućani ne
bi pomrli od gladi. Nagon za opstankom vjerovatno potiče i ljude koji sa tuđih
njiva i bašta, u gluho doba noći, beru po dvije-tri kese boranije, paradajza,
paprike, taman da se nađe za dva-tri ručka.
Drugi znaju usijeći i
tuđu bukvu ne bi li se njome ogrijali. Korak po korak, neki tako zapadaju i u
kandže ozbiljnijeg lopovluka. U nedostaku radnog mjesta i barem minimalnoga
prihoda, kriminal postaje njihov „posao“.
U zlom vremenu i
pošten čovjek se kvari, žmuri na obraz i građanski red. Lijek za neimaštinu
traži se i u nečasnim rabotama, naoko nevinim, ali sa kojih se lako sklizne i s onu
stranu zakona.
Ovaj obrazac
sociolozima je dobro poznat. Politolozi, pak, znaju da sirotinja buja tamo gdje
nema čvrstog političkog i ekonomskog kormila - u društvima razvijene korupcije,
otimačine i neodgovornosti.
Ispod ovakvog opisa
staviti potpis: Bosna i Hercegovina, to znaju i prvačići. Zreliji ljudi se,
međutim, pitaju: do kada će lijek za svoje nedaće sirotinja tražiti u krađi i
kriminalu, još češće u tihom, bespomoćnom odumiranju?
Taj put je pogrešan.
Onaj pravi, jedini učinkoviti, u organiziranom je, žustrom obračunu sa lijenom
i gramzivom vlašću. Naša sirotinja njezino je ružno čedo.