Zvjersko
umorstvo malog Smaje žalosno svjedoči o sudbini zemlje čijim je ljudima užas odavno
postao najbliži susjed
Zapalo
nas je da živimo u gadnom vremenu. Loši ljudi dočekali su svojih pet minuta. Čak
su se i dobri prozlili. Nismo ni znali kakvi sve naboji ovdje čuče i prijete našem
društvenom, političkom, ekonomskom, ali – pokazuje se – i duhovnom zdravlju.
Svako
od nas mogao bi da ispriča neku šokantnu priču. Ko zna, među nikad ispričanim
možda bi se našla i neka ružnija od one iz Hadžića, ako je nešto gadnije uopće
moguće smisliti, a kamoli susresti u životu, tu, kraj sebe.
Zvjersko
umorstvo četvorogodišnjeg dječaka doprlo je i do najtvrđeg srca u zemlji čijim
je ljudima užas odavno postao najbliži susjed. Zle sudbine utrkuju se jedna s
drugom, danas nas šokirajući ovako, sutra onako. Ovdje i smrt ponekad postaje
olakšanje. Malom Smaji i mezar je bolja kuća od one u kojoj je bio izložen obijesti
i teroru. Svašta čovjek čovjeku danas radi, čak i rođenom djetetu.
Istražitelji
će otkriti kakvi su mozak i psiha onih koji su na dječaku izljevali neki svoj čemer,
niske strasti i porive u koje su ko zna kad i kako potonuli. Biće izrečena i
zaslužena kazna. Ali, kakva god da bude, neće biti surova ni blizu počinjenom
zlodjelu.
Javnost
je zgranuta i zgrožena, kao i uvijek kad se suočimo sa mrakom koji se nad ovo
društvo davno spustio i nikako da se razmakne. Ružne vijesti smjenuju jedna drugu,
kao i naše bespomoćno razmahivanje rukama: Bože, šta nas snađe!
Od
davnina se zna da nesreća nikad ne dolazi sama. Po nama sipa kao kiša iz kabla;
nema šta nas ne sustiže. Napadnuti smo svakojakim zlom, ljudskim i drugim ognjem.
I čelik bi to istopilo. A takvi smo kakvi jesmo, od krvi i mesa, kao nedužni i
nesrećni Smajo.
Svijet
i ova zemlja bili su mu zla maćeha, kao i mnogima među nama.
(Dnevni
avaz)