Osim
Amerikanaca, Milorad Dodik je svojom politikom razočarao i srpski narod, ali i
glavni nacionalni štab u Beogradu
Promjenu
sreće, tako čestu u politici, kod nas najbolje osjeća Milorad Dodik. Bio je na
zvjezdanom nebu: omiljen u svom narodu, podržavan od srpskog političkog štaba u
Beogradu i favoriziran od svemoćnih stranaca. Tako je bilo od 2006. godine i
trajalo sve donedavno. A onda su kola krenula nizbrdo.
Prvo
je Dodik na prošlogodišnjim lokalnim izborima osjetio da ga Srbi manje vole.
Zatim je Tadića u srpskoj ulozi vožda zamijenio Nikolić, koji je iz svečane
lože srpskih velikana Dodika odmah odgurnuo u posljednje redove.
Vjeru
u Dodika sad su izgubili i stranci. Reče nam to ovih dana američki ambasador
Patrik Mun, koji je konačno potvrdio da čovjek iz Laktaša više nije osoba s
kojom će oni ispijati političke kafe.
Mnogi
naši političari povremeno su bili miljenici velikih sila. Najudobnija bešika
pri tome je ljuljuškala Milorada Dodika. Njega su strane diplomate okivale u
zvijezde. Očekivali su da zagasi srpski nacionalizam, da stopira separatističke
procese u Republici Srpskoj, da pošteno sagleda zločine koje su Srbi počinili
između 1992. i 1995. godine. U njemu su vidjeli i lidera koji razumije potrebu
priključivanja BiH Evropskoj uniji i NATO savezu.
Dodika
su tetošili i politički i finansijski. Što je poželio, to je od stranaca i
dobijao, posebno 2006. i 2007. godine.
A
onda se počelo nazirati Dodikovo pravo lice, lice političkog prevaranta. U
svemu što se od njega očekivalo, dobijalo se potpuno suprotno. Stranci su dugo
mislili da su u pitanju samo njegovi taktički manevri, a da će konkretni potezi
biti oni koje je njima obećavao.
Na
kraju se, ipak, morala priznati velika zabluda. Dodik nije ni blizu osobe koju
su stranci zamislili u svojim glavama. Samo uglađeni rječnik ambasadora Muna
zaslužan je što on predsjednika RS nije kratko i jasno nazvao – lažovom! Ali
sve što je o njemu rekao svodi se upravo na to.
Dodik
jedno govori, a drugo radi. On jedno obećava, a potom objema nogama gazi po
sopstvenim riječima. Ne vjeruju mu više ni vlastiti pobočnici, a kamoli
uštirkani stranci.
Dodikovo
ponašanje nije teško objasniti. On je, dok se hladio u opozicionim klupama,
dobro procjenjivao da mu stranci mogu pomoći da se domogne vlasti. Međutim, kad
se ustoličio, politička vodilja postale su mu velikosrpske ideje koje još nisu
zagašene u njegovom narodu. Podilaženje tom raspoloženju vodilo ga je od jedne
do druge teške riječi. Razmahivao se pozivima na otcjepljenje, šamarao je
diplomate i ambasadore, ujedao sve političke rivale u BiH, a one u svom
entitetu gazio bez milosti.
Republiku
Srpsku Dodik je vremenom pretvorio u svoju babovinu. On i njegova klika stavili
su ruku na sve tokove u entitetu: od finansijskih, preko medijskih, do
političkih. Uveliko se progovorilo o meteorskom rastu cifri na njegovom
imovinskom kartonu, a nepotizam kojim se zarazio doveo je i do toga da
sopstvenom sinu da najveći državni kredit za poljoprivrednu proizvodnju, dečku
koji teško razlikuje i krušku od jabuke.
Bratski
odnosi sa tadašnjim srbijanskim predsjednikom Tadićem omogućili su Dodiku da
svoju popularnost ojačava novcem s one strane Drine. On je prebacivan na razne
načine, od posudbi i finansijske pomoći, do nerezonskih ulaganja srbijanske privrede i
kupovine entitetskog operatera mobilne telefonije za sumanuto visoku cijenu
koju je platio Telecom Srbije.
Boris
Tadić zbog mnogo razloga izgubio je predsjedničku poziciju u Srbiji. Jedan od
njih svakako je i rasipništvo prema Republici Srpskoj, koja je neprestano
uvećavala i političke i ekonomske probleme. Samo je Dodikov dvorac bio sve
blještaviji.
Stara
bosanska poslovica kaže: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš onoliko dugo koliko
hoćeš! Ta istina stigla je i Milorada Dodika. Sad se u Beograd uvlači na mala
vrata, predsjednika Nikolića ignoriše kad ovaj dolazi u BiH. Ljubav između
srpskog lidera u BiH i političkog štaba u Beogradu očito je pukla.
I
sa svojim građanima Dodik stoji sve lošije. Ni njegova spremnost na sve vrste
represije nije više smetnja da se u Banjoj Luci javno govori protiv njega.
Stižu ga i prijave za korupciju, nezakonito bogaćenje... Čak se i njegova
separatistička politika počinje posmatrati kao loša taktička varijanta.
Dvjema
Dodikovim nevoljama sad se pridružila i treća. Ako Vašington kaže da u njemu više
ne vidi partnera, onda to znači da isto misli i Evropska unija, s njom i mnogi
drugi.
Još
je više od godine do izbora u našoj zemlji. U tom periodu Dodik će napraviti
još problema. Pokušavajući da se izvuče iz živog blata, on će u njega još više
da tone. To je i zaslužio. No, koliku će cijenu njegovog ličnog spašavanja
platiti BiH i srpski narod – to je ključno pitanje. Jer, tvrdoglavci poput
Dodika postaju još opasniji u trenutku kad im padaju političke akcije.
Imaju
li Vašington, Beograd, Banja Luka i Sarajevo efikasan lijek za razbješnjelog
slona u staklarskoj radnji, u kojeg se zaljuljani Dodik već pretvorio?
(Bosnia Daily)
(Bosnia Daily)