14.
04. 2012.
Hrvatske
vlasti su, nakon kraćega premišljanja, ipak donijele odluku o zabrani protestne
parade ustaške i evropske desničarsko-nacističke bagre koja se, skupljena s
koca i konopca, ovoga vikenda namjeravala šepuriti na centralnom zagrebačkom
trgu.
Ovu
odluku svakako treba pozdraviti. Da, gospodo, evropski je, i pošteno je, i
demokratično je, i u skladu je s istinskim promicanjem ljudskih i građanskih
sloboda danas začepiti usta, ograničiti pravo na javno istupanje, pa i vezati
ruke - i lancima, što da ne - raznoj bagri koja pokušava da radi upravo protiv
ljudi, protiv tolerancije, protiv slobode, protiv demokratije...
Hrvatska
odavno ima problema s ostacima ustaške ideologije. U sličnoj nevolji je i BiH,
u kojoj su crnokošuljaši nekada čak i vladali, tokom Drugog svjetskog rata, i
koji se ni do dana današnjega nisu povukli tamo gdje suštinski pripadaju - na
đubrište historije. Njihove perjanice, okupljene u Jurišićevoj Hrvatskoj
stranci prava (HSP), ovdje su, štaviše, i do vlasti doprle. Eno ih u
platformaškom taboru, u parlamentarnim klupama i vladinim kabinetima.
Za
razliku od Hrvatske, mi se prema tim mračnjacima ponašamo pomirljivo, uglađeno,
gotovo s poštovanjem, maltene sa simpatijom. A njima, koji su zavrijedili sav
prezir svijeta, ni na pamet ne pada da promijene makar naziv centralnoga organa
svoje stranke. On se u HSP-u, znamo, zove onako kako se zvao i u Pavelićeva
koljačka vremena - Glavni stan! Ne manjkaju ni stari crnokošuljački simboli,
vučije glave sa razjapljenim čeljustima.
Sa
ustašama je tako. Ni sa četnicima, znamo, nije ništa bolje. Čak je i gore, jer
imaju punu podršku režima u Beogradu i Banjoj Luci. I te nakarade gotovo
svakodnevno marširaju našim ulicama, šepure se na javnim skupovima, reže i
prijete. Kad bi mogli, oni bi svojim kamama sve naše Drine iznova napunili
obezglavljenim bosanskim truplima.
Kad
gledam taj današnji moralni ološ, koji zajapureno vitla zastavama s mrtvačkim
glavama i razjapljenim vučijim čeljustima, namah se sjetim kako se to ispotiha
švercovalo u javni život u deceniji koja je prethodila posljednjem velikom
krvoproliću. Čim je Tito upokojen u svoju Kuću cvijeća, digle su glavu razne
moralne i nacionalne fukare koje su na ovim prostorima poražene u svjetskom
obračunu s fašizmom i nacizmom. Ubrzo su prodrli i na ulice, na javne tribine,
potom i u medije i političke forume, sve pod firmom demokratije i ljudskih
sloboda. Mislilo se u tadašnjem društvu, željnom demokratskih iskoraka, da
slobodu cvjetanja treba omogućiti svakoj cvjećki, pa bila ona i smrtonosno
opasna.
Neopreznost
i "demokratska" bolećivost obili su nam se brzo o glavu: vampiri su
nas u tren oka zaskočili i potom nam se još jednom napili krvi do mile volje.
Jedva je to nekako u bocu vraćeno, premda nije i čvrstim čepom potpuno
zatvoreno. Smrad četničke i ustaške gamadi opet vonja, njihovi pokliči mržnje
ponovo bruje i dižu kosu na glavi.
Sve
ovo, ustvari, nema nikakve veze ni sa demokratijom ni sa ljudskim pravima i
slobodama, pogotovo sa civilizacijskim i evropskim standardima. Sa zloradnicima
u demokratskoj Evropi, naime, nema igre ni gledanja kroz prste.
Probajte
u Njemačkoj zamahnuti fašističkim zastavama, pa ćete vidjeti svoga boga! Tamo
je već šest decenija zabranjeno štampanje Hitlerovih knjiga. Ili da u
Francuskoj, kolijevci demokratije, pokušate upriličiti žalopojku na grobu šefa
izdajničke vlade iz Drugog svjetskog rata, grdno biste se proveli. I zabrana
je, naime, iz raja izašla: njome se civilizirani svijet vječito brani od
raznoga šljama.
Da,
to je demokratija: zaštita ljudi od zvijeri u ljudskom obličju. Odbrana pitomih
od divljih. Razlikovanje slobode od prava na njenu zloupotrebu.
Naši
vampiri već su dva puta poraženi: i 1945. i 1995. Pustimo li da se njihovo
korijenje ponovo račva, krv će nanovo da šikne. Ozbiljni ljudi, ozbiljna država
i društvo stoga su dužni da im otupe rogove, da im uskrate pravo građanstva, da
im začepe usta i, ako treba, čak i vežu ruke prije nego što te spodobe dođu u
novu priliku da pokušaju ostvariti svoje stare đavolske namjere.