(Ne)iskrena srpska inicijativa

Je li moguće da stranke iz Banjaluke konačno počnu da brinu i o Srbima koji žive u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine

U dobre namjere ovdašnjih političara niko ne vjeruje. I kad se u njihovim riječima može osjetiti neki uhu ugodan ton, javnost se odmah pita koja podvala iza toga stoji.

Ovakvu sudbinu doživljava i inicijativa koju su u srijedu, Ustavnom sudu BiH, uputili supštinski zastupnici iz SNSD-a, SP-PUP-a i DNS-a. Oni su podnijeli zahtjev za ocjenu ustavnosti 12 akata koji govore o izgledu grbova i simbola federalnih opština Bosanska Krupa, Cazin, Ključ, Velika Kladuša, Čelić, Breza, Visoko, Zenica, Posušje, Vogošća, Kupres te Posavskog kantona.

Kako je rekao Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS, u tim obilježjima nalaze se vjerska ili jednonacionalna obilježja poput polumjeseca, šahovnice, obrisa džamija... U njima se ne mogu prepoznati svi građani i narodi u BiH – kaže Radojičić.

Čak i površan pogled na neke „osumnjičene“ grbove i simbole daje za pravo srpskim apelantima. Ustavni sud BiH mogao bi preko noći da usvoji njihov zahtjev i da tim opštinama naloži da pod hitno promijene svoja obilježja. Time bi se učinilo ono što je nedavno uradio Ustavni sud RS, koji je odlučio da grbovi Banjaluke i Nevesinja nisu u saglasnosti sa Ustavom RS. Oni očigledno zrače vjerskim i nacionalnim identitetom samo srpskog naroda.

Taj sud vjerovatno će isto odlučiti i o grbovima još nekih opština u Republici Srpskoj, o kojim je sudski postupak još u toku. Ranije su, još prije devet godina, Foči, Bosanskom Brodu i Bosanskoj Kostajnici vraćeni njihovi stari nazivi, iz kojih je srpska poslijeratna vlast ilegalno izbacila prefiks „bosanski“ i ubacila „srpski“. Foča se desetak godina nazivala Srbinje.

Prvo što čovjeku koji prati ovdašnju politiku pada na pamet pri susretu sa pomenutom inicijativom iz tri srpske stranke, to je da oni pokušavaju da napakoste hrvatskim i bošnjačkim rivalima. Poruka je: ako vi sporite naše simbole i grbove, i mi ćemo vaše!

Oni koji u ovome vide glavni motiv zahtjeva Ustavnom sudu BiH sigurno su u pravu. Srpska politika, od početka svojih pokušaja da razbije Bosnu i Hercegovinu i da jedan njen dio osamostali ili pripoji Srbiji, nikad nije pokazivala nimalo brige za položaj srpskih stanovnika Federacije BiH. Štaviše, ona je uvijek nastojala da svojim sunarodnicima oteža život u „tuđem“ entitetu, sa krajnjim ciljem da se potakne njihovo iseljavanje u RS, Srbiju ili 

na euro-američke prostore. Time bi se „potvrdilo“ da BiH nije zemlja u kojoj se može živjeti složno i multietnički. Logičan rasplet bi, nakon toga, bio raspad te „nemoguće“ države.

Kad se ovo zna, onda pomenuta inicijativa poprima izgled farse. A kako bi bilo lijepo, i za Srbe i za BiH korisno, da iza svega zaista stoji iskrena želja da se život Srba u Federaciji BiH učini boljim, da im se omogući istinska ravnopravnost, sve do prava na obilježja koja će u mjestima gdje žive pokazivati svo nacionalno i vjersko šarenilo te sredine.

Simbolički bi to izrazilo i brigu za sve druge aspekte života Srba izvan Republike Srpske. Bio bi to početak stvarnog zalaganja srpske politike za jedinstvenu, multietničku i tolerantnu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će i u životu, a ne samo na papiru, pripadnici sva tri naroda biti konstitutivni i jednakopravni bez obzira u kom entitetu žive ili koji je narod brojčano dominantan u određenoj opštini.

Iskreno govoreći, ne vjerujem u dobre namjere podnosilaca pomenutog zahtjeva. No, bio bih sretan da pogriješim, da srpska politika demantira moju sumnjičavost. Kad bi se to desilo, tada bi loptica bila prebačena na hrvatsku i bošnjačku stranu mreže, tamo gdje također nema dovoljno istinskog zalaganja za tolerantnu i multietničku BiH. Bošnjački i hrvatski političari za svoju netoleranciju stalno traže i dobijaju alibi od srpske politike, koja je uvijek bila etnički jednostrana. Njihovo istinsko raspoloženje i demokratsko opredjeljenje na pravu probu bi došli tek kad bi srpska politika zaista poželjela da štiti interese svih Srba, a ne samo onih u Republici Srpskoj, da Bosnu i Hercegovinu puni pozitivnom energijom, a ne da joj siše krv na slamčicu.

Bio bih sretan da dođe do ovakve situacije. Tada bi pozitivni nacionalni procesi u BiH krenuli naprijed na mlazni pogon. Plašim se, nažalost, da taj film još zadugo neće doći na ovdašnji politički repertoar.

(Bosnia Daily)

Državni model

Bosna i Hercegovina još nema boljeg političkog recepta od onog koji su, prije sedamdeset godina, u Mrkonjiću propisali slavni vijećnici ZAVNOBiH-a

Vijećnici Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a živjeli su, u novembru 1943. godine, u napadnutoj, raskomadanoj i zavađenoj zemlji kojom su harali njemački osvajači, četničke i ustaške horde. Ali su imali ideal kojem su stremili i za koji su se borili. Na kraju su svoj san ostvarili i krenuli da grade BiH u skladu sa receptom propisanim u Mrkonjić-Gradu.

247 delegata iz svih krajeva BiH udarilo je temelje naše obnovljene i modernizirane  državnosti. Ključna formula oličena je u čuvenoj rečenici: BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, dakle zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Sedamdeset godina kasnije, BiH ne živi po receptu ZAVNOBiH-a. Ona je nestabilna, nacionalno rovita, ekonomski urušena. Nikome u njoj nije dobro: ni nacijama ni građanima. Ali, kao da sada, u odnosu na slavnu noć iz Mrkonjića, nema ni pouzdane ideje kako ovu državu učiniti čvrstom i ugodnom za sve njene žitelje. Pogotovo nema političke snage koja bi ustrajno krčila put obrascu iz 1943. godine, realizirajući temeljne postavke ZAVNOBiH-a i dodajući im još neke novodemokratske primjese.

Svako danas vuče na svoju stranu. To što žele sebi, i oni najmanje sebični drugome baš ne nude u dovoljnoj mjeri. Šta tek reći za one koji bi i ZAVNOBiH i samu državu najradije razbili kao dotrajali ćerpič? I takvih je napretek.

(Dnevni avaz)

Zlatko i „njegove“ ustaše: Za SDP spremni!

Zbog one narodne: S kim si – takav si, mnogi glasači već su pobjegli od stranke koja paktira sa istorijskim političkim smećem i ostavili Lagumdžiji da sam na sebe primi smrad nakarada s kojim se uhvatio za ruke

Zlatko Lagumdžija nije ustaša. On nije ni maskirani pobornik fašističkih i sličnih ideja. Štaviše, jedan je od prvih koji su, i lično i kroz svoju stranku, tražili da se u državnom parlamentu donese zakon o zabrani djelovanja fašističkih organizacija i isticanja njihovih simbola. Takav odgoj ponio je iz kuće, od svojih roditelja, antifašista i komunista.

To je jedno Zlatkovo lice. No, ima on i drugo. To je lice karijeriste, nemoralnog političkog pragmatičara, jeftinog profitera i svim mastima namazanog trgovca koji sve kupuje i sve prodaje, samo da na kraju njegov ćar bude veći. Stoga se i moglo desiti da, mnogo prije onoga jadnog hrvatskog nogometaša i nadobudne mostarske muzičarke, upravo on pruži ruku onima koji iz srca nikako ne mogu da maknu žal za propalom i osramoćenom ustaškom idejom.

Vlast u Hrvatskoj kaznila je baljezgarije Josipa Šimunića. Mia Martina Barbarić snosiće profesionalnu odgovornost u federalnom ministarstvu u kojem radi. Na nju se obrušava i masovno zgražavanje javnosti.

Hrvatsku stranku prava BiH (HSP BiH), međutim, rijetko ko i pominje, iako su oni odmah požurili da podrže „za dom spremne“ Šimunića i Barbarićku. Zna se koje ideje njeguje Jurišićeva stranka i kojim se simbolima služi. Njih je suvišno žigosati, jer su od svoga nastanka u više navrata već obilježeni kao nepopravljive političke nakarade.

E, upravo te nakarade, kojim je mjesto bilo u magarećoj klupi politike, u prvi red i pod sjajne reflektore uveo je niko drugi do taj rođeni antifašista po imenu Zlatko Lagumdžija. S njima je, nakon posljednjih izbora, uvezao stranačke zastave i u vlast uveo njihove perjanice Živka Budimira, Antu Krajinu, Vjekoslava Čambera, Stanka Primorca...

Otud i nema dileme šta je u ovom slučaju starije: koka ili jaje, Zlatko ili Mia Martina. Mlada gospođa s razlogom može da se ljuti na dvoličnost svoje šefice, SDP-ove federalne ministrice turizma i okoliša Branke Đurić. Ova je još u martu 2011. – kad je u Vladu sjela skupa sa Krajinom i Čamberom – toj dvojici trebala da kaže ono što sada govori svojoj službenici.

Na to, s pravom, ukazuje i jedan hrvatski internetski portal (www.croportal.ba). Tamo podsjećaju da su tokom svog prethodnog političkog djelovanja „HSP-ovi prvaci načinili niz proustaških skandala, tiskali službene kalendare sa sloganom 'Za dom spremni', a objavljene su i snimke Pavelićevog portreta koji stoji u uredu HSP-a, te bista Ante Pavelića, pronađena također u jednom od HSP-ovih ureda“.

Međutim, Đurićevoj – kako pomenuti portal dalje konstatuje - taj podatak nikada nije bio dovoljno zanimljiv da bi i kolege-ministre nekako disciplinirala, kao ni bilo kome iz deklarativno lijevog i antifašističkog SDP-a, HSP-ovog koalicijskog partnera.

Na to isto ukazivao sam, u „Dnevnom avazu“, u danima kad je Lagumdžija s tim i takvim ljudima kovao politički savez. Tog trenutka iz svojih glava su njega i njegovu stranku izbrisali mnogi časni ljudi, zahvaljujući čijim glasovima je Zlatko stekao pravo da stvara vladajući federalni tim. Po onoj narodnoj: S kim si – takav si, oni više nisu htjeli da budu uz nekoga ko paktira sa istorijskim političkim smećem. Ostavili su Zlatku da na sebe primi smrad onih sa kojima se druži.

No, zaista je čudno kako niko iz SDP-ovog stranačkog vrha, ni nakon dvije i po godine paktiranja sa đavoljim sljedbenicima, pogotovo nakon jeze koja nas ovih dana prožima zbog novog paradiranja onih koji su i dalje „za dom spremni“, ne upita svoga šefa: Šta nam to napravi, Zlatko? Zašto u rukovodstvima SDP-a, gdje sjede i časni ljudi, antifašisti i partizanska djeca, niko ne podigne svoj glas protivljenja? Zar nisu svjesni da im je ovih dana glavu okrenulo i ono malo preostalih pristalica, te da će na narednim izborima, umjesto glasova, dobijati samo šamarčine? To isto bi svom sinu, da su živi, priuštili i njegovi časni roditelji, poznate antifašiste.

Izgleda da je Zlatko Lagumdžija iz sjećanja potpuno izbrisao njihala strave, na kojim je, četiri dana pred oslobođenje Sarajeva 1945. godine, ustaška vlast na Marijin Dvoru objesila 55 antifašista. I to u gradu u kojem je kasnije Zlatkov otac bio jedan od partizanskih gradonačelnika!

A gdje je još na stotine hiljada ustaških žrtava, među njima i više od 860 Sarajlija koje su „za dom spremni“ zlikovci likvidirali samo u posljednjih 45 dana svog terora u Zlatkovom rodnom gradu?  

Ima ljudi bez časti i obraza. Ono što im često pomuti razum zove se – vlast! Na njenoj lomači izgorio je i Zlatko Lagumdžija, politički račundžija koji se otrgnuo i roditeljskom i  stranačkom (antifašističkom) odgoju.

Hrvatski ćorak

Herceg-Bosnu povijest je već žigosala kao podmukli pokušaj stvaranja države u državi

Rat zna biti brat. Nekim pojedincima uspjelo je da uspostave tu „rodbinsku“ vezu. Svaki naš nacionalni kolektiv, međutim, zbog toga se guši u suzama. Svi su, na kraju, ostali na manjem ili većem gubitku.

Dio hrvatskog naroda žali za Herceg-Bosnom. Juče se navršilo 22 godine od formiranja ove političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne organizacije hrvatskog naroda u BiH, kako su je krstili njeni tvorci. Nažalost, povijest taj čin žigoše kao podmukli pokušaj stvaranja države u državi ili, u najmanjem, kao nastojanje da se prije razbijanja BiH uspostavi bolja startna pozicija. Na tome su radila Tuđmanova politička potrčkala, uvjerena da se njihov vrhovnik sa Miloševićem čvrsto dogovorio o podjeli naše zemlje.

Republika Srpska kao guja nam se u Dejtonu uvukla u njedra. Herceg-Bosna nije. Ostala je, doduše, bez ustavnog prava građanstva, ali nije ni nestala iz naše zbilje. Zbog toga žale, svako na svoj način, i oni koji vole jedinstvenu BiH, ali i Hrvati koji vjeruju da su u ovoj državi prošli lošije od druga dva naroda.

Prava istina možda je blizu sredine. U nečemu su Hrvati odista politički zakinuti, naprimjer u biranju svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH. No, zauzvrat je dobar dio Hercegovine, srednje Bosne, ali i Posavine pretvoren u malu banovinu. Tamo ne može ni da zaviri nikakav ozbiljniji federalni i državni propis, čak ni naša službena zastava.

Herceg-Bosne formalno nema. Suštinski, ona i dalje živi. Lebdi negdje između neba i zemlje, oslonjena na političke nagodbe naših, susjednih i bjelosvjetskih centara moći. Ali joj na tome nije zavidjeti: zlopati se kao i majka joj – Bosna i Hercegovina.

(Dnevni avaz)

Nikšićevi i Trhuljevi aferimi

Kako se sa političkog vrha rastrošno gazduje javnim i državnim preduzećima, kao svojom babovinom

Neke ljude osuđujemo, a možda bismo im trebali dati šansu da se iskupe. Među njima bi se mogao naći i donedavni direktor federalnih Željeznica, Nedžad Osmanagić. Za tri godine svoga rukovođenja, on je nakamarao još 270 bespotrebnih uposlenika. Time je personalni višak u ovoj kompaniji podigao na čitavu hiljadu.

Osmanagićevo iskupljenje sastojalo bi se u tome da kaže po čijoj naredbi je dijelio nezaslužene radne knjižice. Sve da je u plave željezničarske uniforme odjenuo svu svoju familiju, ne bi stigao do cifre koju je otkrila unutrašnja kontrola u tom državnom preduzeću. Direktor je očito ispunjavao još nečije želje i naloge. A čije bi nego stranke koja ga je gurnula na tu poziciju.
Istu šansu, kao Osmanagiću, trebalo bi dati i drugim direktorima preduzeća kojim, u ime građana, gazduje vlast, u ovom slučaju Federalna vlada. Bila bi to neka vrsta amnestije za one koji su loše rukovodili društvenom imovinom. No, uslov za amnestiju bio bi taj da direktori prstom pokažu u političke naredbodavce nakaradne poslovne politike koju su morali da vode.
U tom slučaju, bez straha od odmazde, možda bi otvoreno progovorili mnogi čelni ljudi državnih i javnih preduzeća. Svašta bi, naprimjer, mogao da kaže Džemaludin Peljto, nedavno smijenjeni prvi čovjek sarajevske Hidrogradnje. Njeni opelješeni radnici ovih dana bučno protestuju pred Vladom Federacije i zaludno mole premijera Nikšića i ministra Trhulja da im pomognu. Upravo o Trhulju, koji je baš sa dugogodišnjeg rada u Hidrogradnji uplovio u političke vode, Peljto i njegovi prethodnici svašta bi mogli da otkriju. Ko, kada i kako je rasipao novac ove kompanije; u čije stranačke i lične džepove su išle izdašne napojnice za sumnjive transakcije kojim je obilovalo ovo državno preduzeće.
Pitanje je, međutim, hoće li Osmanagić i Peljto ikad otvoreno progovoriti. Možda to neće učiniti ni Adnan Kreso, koji još uvijek obavlja funkciju direktora BH Gasa. I on bi mnogo mogao da kaže o glasovima iz sjene, koji su prema njemu dopirali od premijera Nermina Nikšića. A pošto nije adekvatno reagovao na signale tog daljinskog upravljača, koji ga je usmjeravao kako da politizira poslovanje i koga sve da prima na radna mjesta koja ne postoje, oko vrata mu je brzo svezan svileni gajtan. Poruka je jasna: Ako ti nećeš slijepo da slušaš stranačke naloge, ima ko hoće!
Osmanagić, Peljto, Kreso i još neki direktori javnih i državnih preduzeća možda bi se ohrabrili kad bi, otvarajući srce, dobili nešto nalik statusu „zaštićenog svjedoka“, koji se praktikuje u velikim sudskim procesima.
U takvim okolnostima, javnost bi sigurno saznala ko su ljudi koji tajnovito vuku konce u pljačkanju kompanija kojim, umjesto pravih vlasnika – građana, komanduju organi vlasti. Tada na nišanu više ne bi bili pijuni koje se istura na direktorske pozicije. Račun bi morali da polože pravi krivci. A to su razni politički oficiri, Nikšići i Trhulji, federalne i druge vlade.
Za tim miševima konačno bi trebala da se sjuri jedna brza, jaka, spretna i uporna mačka.
(Komentar objavljen u Centralnom dnevniku Face TV)

Incko uzbunjuje građane

Da li je, ocjenom da se demokratija ne potvrđuje samo na izborima, Incko pozvao potlačene građane BiH na protestnu političku akciju?

Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko u utorak je Vijeću sigurnosti UN-a podnio redovni izvještaj o političkim tokovima u našoj zemlji. U suštini, mogao je sebi uštedjeti tako dug put. Njegovi prethodni izvještaji praktično su slični ovom najnovijem.

Slične su ranijim i reakcije ovdašnjih političkih krugova. Jedni kritikuju Visokog predstavnika jer, kako kažu, ni sam ništa ne preduzima da se nešto u BiH promijeni. To govore oni koji misle da bi Inckove odluke išle njima u prilog.

S druge strane, iz Banja Luke se također čuje stara pjesma: OHR treba što prije da ode! Tada bi srpska politika, nije teško naslutiti, dodala gas u suludoj vožnji kojom ona želi BiH da odvede u ambis.

Nekih novih sitnica u Inzkovom izvještaju ipak ima, ali samo jedna zaslužuje da bude posebno istaknuta. To je dio govora u kojem se osvrnuo na nezadovoljstvo dijela bh. javnosti "inercijom izabranih lidera". Ključna je njegova ocjena da su ti ljudi, koji su prosvjedovali širom BiH, shvatili ono što domaći politički lideri još nisu:

„Demokratija nije nešto što se potvrđuje svake četiri godine na izborima."

Za ovu rečenicu niko Visokog predstavnika ne može optužiti da huška građane na demonstracije. Ali je značenje te rečenice upravo – to. Incko smatra da bi građani trebali da budu ti koji će domaćim, lijenim i bezobraznim političarima reći: Dosta! Tako bi se njegova Bonska ovlaštenja prebacila u ruke mase. Ne bi se čekali naredni izbori da se nešto promijeni u državnim vrhovima. Ta promjena očito ne može biti institucionalna, jer građani nisu faktor koji može da raspiše vanredne, prijevremene izbore.

Ako je Valentin Incko citiranom rečeniciom želio da provocira i potakne građane na bučnije izražavanje nezadovoljstva (a mislim da je to potpuno jasno) onda treba dodati da on nije prvi važan strani službenik u BiH koji je to učinio. Još je u pamćenju jedan od posljednjih javnih istupa bivšeg američkog ambasadora u Sarajevu, Patrika Muna, koji je također prstom pokazao u narodni bunt kao jedan od puteva kojim bi BiH mogla da se izvlači iz krize i lošeg ponašanja vlasti.

Narodni bunt u Bosni i Hercegovini sigurno će se dogoditi. Ali, nije nevažno pitanje – kada? Što više bude odlagan, manje će biti šanse da bude učinkovit.

Drugo je pitanje zbog čega će da bukne narodni otpor. On se, zbog poznatih nacionalnih podjela, neće dogoditi istodobno i koordinirano u cijeloj zemlji. Premda ih je vlast uvela u iste probleme, i ekonomske i društvene, zbog toga će zasebno demonstrirati i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Njihov cilj neće biti usmjeren na državnu stabilizaciju rasklimane BiH nego na rješavanje životnih, ekonomskih i socijalnih problema i na odgovornije ponašanje izabrane vlasti.

Napokon, ono najvažnije, treće, to je pitanje: ko će masu ustalasati i povesti protiv vlasti?

Kako sada stoje stvari, u narodu je neraspoloženje ogromno, ali se ne naziru ni pojedinci ni organizacije sposobne da „između izbora“ odlučuju ko u vlasti radi dobro, a ko radi loše. Masovni protesti mogu se desiti na amaterskom nivou organizovanja. Kao takvi, teško da će postići neko dejstvo, sve dok nevladin sektor ne ojača i bude u stanju da i na ovaj način štiti i podučava građane.

No, ako do toga uskoro dođe, može se očekivati da će na čelo ljutitih građana stati predstavnici trenutno nezadovoljnih političkih stranaka. Njihov interes za tako nešto jasan je ako se zna da postoji mogućnost da izbori predviđeni za iduću godinu uopšte i ne budu održani, ukoliko se ne provede presuda Sejdić – Finci. A vladajuće stranke čine sve da bude upravo tako. Oni misle, u prvom redu Dodik i Lagumdžija, da će svoje glave spasiti tako što će ostaviti nedovršenim slučaj čije rješavanje su predstavnici Evropske unije nedavno istaknuli i kao uslov za održavanje opštih izbora u 2014. godini. Tako će izbori biti odloženi, a oni, kako misle, oslobođeni krivice za to odgađanje.

U ovom času je sigurno da najmanje dvije stranke nikako ne bi mirno gledale na odgodu izbora. To su SDS, među Srbima, i SBB, među Bošnjacima. Njihov glavni saveznik bi, stoga, mogli postati nezadovoljni građani. Tada bismo i mogli dobiti ono što naslućuje (a možda i priželjkuje) Valentin Incko.

Zasad ostaje tajna da li Visoki predstavnik uočava moguću spregu između pomenutih stranaka i nezadovoljne mase i da li u tome vidi neki problem? I on i mi ubrzo ćemo dobiti odgovor na to vruće pitanje.

(Bosnia Daily)

Taoci svoje pohlepe

Neznalice u svemu, ovdašnji politički klanovi ne znaju pronaći ni „dopustivu“ mjeru korupcije

Korupcija je u samom vrhu top-liste razloga zbog kojih u BiH dolazi malo stranih investicija. No, pogrešno je misliti da se radi o nekoj endemskoj bolesti koja hara samo našim prostorom.

Korupcija odavno ima razmjere globalne pandemije. I u najrazvijenijim evropskim državama ona je duboko ukorijenjena. O tome svjedoče sve češće istrage i sudski procesi protiv  ministara, ali i protiv predsjednika Italije, Njemačke, Francuske..

I pored toga, strani kapital utrkuje se da u njima dođe do neke investicije. Pri tome se podrazumijeva da dio ulaganja mora biti usmjeren i u „sivu zonu“.

U stabilnim zemljama sve je stabilno, i dobro i zlo. U svemu su jasna i tržišno odmjerena pravila igre. Tako je i korupcija uređena kao neizbježni dio sistema. Problem nastaje tek kad se prekorače te sistemski zamišljene „dopustive“ granice.

U našoj zemlji korupcija je divlja. Njen nivo i oblik obeshrabruju čak i one koji su navikli da u cijenu posla ugrađuju honorare političarima. Razlog za to krije se u kombinaciji političke nestabilnosti i visoke cijene koruptivnih usluga.

Prvo što mora da zna onaj koji svoje poslove želi da „podmaže“ je: u koji džep treba staviti prljavi novac? I drugo: da li se isplati dati sumu koja se traži da bi se namjestio neki tender ili da bi se neka kompanija protežirala na drugi način?

Već prvi problem, politička nestabilnost, za mnoge strane ulagače je nepremostiv. Stranačka struktura državne, entitetske, kantonalne ili opštinske vlasti naizgled je dobar putokaz. Ali, samo naizgled. U to su se uvjerili mnogi koji su ovdje dolazili preko potplaćivanja političara. Dali su traženi novac, pokrenuli posao, a onda su odjednom nestajali predsjednici, ministri, gradonačelnici i drugi kojim su davane bogate napojnice.

Vlast se u BiH brzo mijenja, a svaka nova garnitura traži svoj korupcijski udjel. Pri tome je obično nemilosrdna prema onima koji su „poslovali“ sa prethodno vladajućom garniturom. Ne svete se oni tim biznismenima nego svojim suparnicima, strankama koje su sa takvim investitorima bile u specijalnoj relaciji.

Evo i primjera. Ako je tačno da su ruske i litvanske kompanije u Republiku Srpsku ulazile podmićivanjem Milorada Dodika i njegovog političko-poslovnog klana, šta će se s njihovim biznisima dogoditi kad Dodika više ne bude tamo gdje sada sjedi?

Jasno je da će se njihovi poslovi zakomplikovati. Dodikova opozicija već im prijeti, iako još nije došla u poziciju da odlučuje i presuđuje, čemu se nadaju nakon sljedećih izbora.

Ovu lekciju već su naučili oni koji su radili sa SDA, Strankom za BiH ili sa SDP-om. Prvima su pozicije ozbiljno oslabljene, Silajdžićeva ekipa potpuno je ostala bez moći, a vrijeme je da se zabrinu i oni koji su poslove lovili preko Lagumdžije. Njegova stranka će na narednim izborima doživjeti veliki pad.

Ovo je posebno važno za one strane ulagače koji sa Dodikom i Lagumdžijom trenutno ugovaraju gradnju hidrocentrala na rijeci Drini. To je posao koji će se produžiti čitavu deceniju. Ako ga treba „podmazati“, onda se to mora uraditi odmah. A šta sutra, kad pomenutog političkog dueta više ne bude u vlasti?

Mnogi strani ulagači već su se opekli na ovu bosansku vatru. Koštalo ih je nedovoljno poznavanje domaće političke scene, njene nestabilnosti i promjenjivosti.

I drugi ključni razlog (visoka cijena „dobrih“ usluga) odvraća mnoge strane investitore od BiH. Deset posto od ukupne vrijednosti investicije – to je uobičajeni honorar korumpirane vlasti u ovoj zemlji. I to sve unaprijed! Kad su čuli za tu cijenu, mnogi koji su ovdje dolazili bježali su kući kao da ih sami đavo tjera. Njima nije bila sporna korupcija, ali jeste njena cijena.

Kao što ne znaju dobro raditi gotovo ništa, ovdašnji politički klanovi ne znaju pronaći ni „dopustivu“ mjeru korupcije. Loši u dobru, neznalice su i u prljavim poslovima. Oni su taoci vlastite bezgranične pohlepe. Zbog nje, nažalost, ispaštaju podanici takve vlasti.

Rješenje je, bez šale, možda u tome da građani sakupe novac kojim će svojim političarima obezbijediti sve što požele, pa da oni onda krenu voditi državu i ekonomiju na ozbiljniji i poslovniji način. Jer, ovo što sada imamo, stalno i beznadežno propadanje u ponor, gore je od svake druge varijante.

(Bosnia Daily)

Bajati moral

Nekadašnje „obogaćivanje“ ćevapa kengurovim mesom bezazlena je šala prema onome što nam se danas podvaljuje kao nazovihrana

Kvarni ljudi zapaprili su nam životnu kašu. Zapoganili su se, međutim, i mnogi koji do juče ne bi ni mravu naudili. U grčevitoj borbi za opstanak, čupaju se na sve moguće načine, misleći da je pri tome i nepoštenje dopušteno.

Možda bismo u ovu vrstu „iznuđenih“ prevaranata trebali ubrojati i one koji su pokušali u prodaju da puste bajato mlijeko. Valjda su u „Tuzlanskoj mljekari“ mislili da se time neće mnogo ogriješiti o moral, a popraviće svoje loše poslovanje. Kupac je mogao čak i da profitira, jer se u prvoj fazi kvarenja mlijeko pretvara u neku vrstu jogurta!

Šalu na stranu, ovakvih bezdušnika ovdje je sva sila. Jedni nam prodaju flaširanu vodu koja se puni u neposrednoj blizini kanalizacione mreže. Drugi isto rade kraj mjesta na kojim su detonirale bombe sa osiromašenim uranijumom. Eh, kako sad bezazleno, u poređenju s tim, zvuči ono čuveno „obogaćivanje“ ćevapa kengurovim mesom!

Još more nazovihrane, zbog niske cijene, danas je ovdje svakodnevno na našim stolovima. Sami šejtan zna šta je u piletini koja nam se prodaje budzašto. Koliko je domaća i prirodna rakija koja je, zbog jeftinoće, preplavila ovdašnje kafane? Čime se sve gnoje plantaže gotovo besplatnog kupusa?

A mi jadni vjerovali da je u siromašnoj i zaostaloj zemlji sve prirodno da prirodnije ne može biti! Ispade da je sve upravo obrnuto. Za marku bi, u ovom bezdušnom vremenu, i brat brata, maltene, zakinuo ili nahranio splačinama.

Tako je to: vidjeli ljudi kako se radi na vrhu, pa se na njih ugledaju. Kad nas vlast tretira kao stoku, valjda ni mi, dolje, ne možemo zadugo ostati bolji i obzirniji jedni prema drugima.

(Dnevni avaz)

Država za Zlatka

Niko u našoj novijoj političkoj povijesti građanima nije više obećavao, a da je, zauzvrat, manje davao od SDP BiH

Može poživjeti još čitavu vječnost, ali čovječanstvo o sebi neće saznati puno više od onoga što već zna. Jedna od antičkih mudrih poslovica – Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je – potvrdu za svoju univerzalnu vrijednost dobija i danas u Bosni i Hercegovini i njenoj politici.

Da nisu dobili priliku da vladaju, neki političari i stranke bili bi upamćeni kao velike nade, humanisti, demokrate i vizionari. S njihovih jezika godinama je silazio med toliko potreban gorkoj životnoj stvarnosti građana ove zemlje. No, na nesreću tih političara, ali srećom za građane, socijaldemokratska opozicija, koja je vječito tvrdila da je sav naš problem u tome što nas vode mononacionalne stranke, i oni su dobili priliku da pokažu šta znaju. No, jedino što su na kraju od „profesora“ mogli da dobiju, to je najlošija ocjena.

Dodik i njegovi socijaldemokrati prvi su obrukali to lijepo ime. Postali su najproduktivniji proizvođači svađe, nacionalizma i korupcije. Milorad Dodik postao je sinonim za političko zlo, bahatost, lopovluk i bezobrazluk.

I Socijaldemokratska unija (SDU), koja je nakon posljednjih izbora dobila zrno vlasti u nekoliko kantona, danas ima razloga da žali što je iz opozicione tmine izašla pod sjajne reflektore. Tada se vidjelo da tu nema ni političkog koncepta ni individualnog kvaliteta koji bi vodio boljitku države i građana. Danas ne znamo da li ta stranka uopšte postoji, nakon što su dvije struje održale dva kongresa i izabrale dva rukovodstva. Zrno vlasti bilo je dovoljno da tobožnje socijaldemokrate posvađa do krvi.

Najveće razočarenje ipak je SDP BiH. Niko u novijoj političkoj povijesti građanima nije više obećavao, a da je, zauzvrat, manje dao.

Tokom osamnaest poratnih godina, upravo tri posljednje najcrnje su u životu BiH. Krivaca je mnogo, ali glavni su Zlatko, njegova partija i socijaldemokratija. Oni su, kao relativni izborni pobjednici, vodili glavnu riječ u formiranju i funkcioniranju svih nivoa vlasti – od kantona do države.

SDP je dobila izbore na paroli: Država za čovjeka! Ako ima smisla za humor, i sam Lagumdžija vjerovatno se danas šali na račun te svoje verbalne podvale nad kojom se danas zgražava javnost, a najviše oni koji su svoj glas na izborima dali upravo tim političkim prevarantima. Svemu je u međuvremenu služila Lagumdžijina socijaldemokratija, samo čovjeku nije.

I sa korupcijom, na koju su se Zlatkovi jurišnici pred izbore silovito obrušavali, stvari isto stoje. U javnosti preovladava mišljenje da upravo ta grupa ljudi prednjači u koristoljublju,  nepotizmu i privatizaciji društvenih resursa. Kad bi se sabralo koliko su rođaka, prijatelja, komšija i stranačkih aktivista samo Lagumdžija i Nermin Nikšić ugurali na mjesta koja ničim nisu zaslužili, mogli bi da im pozavide i oni koji su vladali čitavih 15 godina.

Bosna i Hercegovina je rasklimana, siromašna i prema građanima gruba i nepravedna država. Upravo u idejama socijaldemokratije, koje se uspješno provode u nizu razvijenih evropskih zemalja, skrivao se možda i najveći potencijal za našu budućnost. Stoga su za SDP 2010. glasale i desetine hiljada ljudi apstinenata i ljudi koji su ranije svoje listiće ubacivali u kutije mononacionalnih stranaka. Danas oni, u bijesu, sami sebi čupaju kosu, a Zlatka čekaju na narednim izborima. Tada će njegovom stranačkom listom čistiti svoje blatnjave cipele.

Poenta nije u političkoj propasti pomenute stranke. Ovdje se radi o – smrti socijaldemokratije. Dodik je uvijek imenom svoje stranke pokrivao jedan nazadni voluntaristički i demagoški koncept. SDU je stranka osvetnika, koji su napustili SDP i formirali svoju organizaciju. No, Lagumdžijina stranka bila je velika nada. U BiH živi još mnogo ljudi koji su bliski ideji socijalne pravde, međunacionalne tolerancije i istinske demokratije. Blamaža SDP-a stoga je posljednji i najteži udarac, pravi nokaut u lice socijaldemokratske političke ideje.

Nakon svega što se desilo, sigurno će Bosnom proteći puno vode dok se neko ponovo usudi da svojoj stranci da socijaldemokratski prefiks. U muzeju političkih grobara za svo to vrijeme stajaće bista Zlatka Lagumdžije, sa crvenom SDP-ovom ružom na reveru.

(Bosnia Daily)

Proćerdani narodni imetak

U ime svakog federalnog stanovnika vlast je, samo kroz proces (ne)privatizacije, spiskala po dvije hiljade maraka

Sa vlastitom imovinom čovjek može raditi što ga je volja. Može je i raskrčmiti po onoj narodnoj: Da sam gazda, ne bi nikad spav'o – sve bi dunum po dunum prodav'o!

Mnogi su tako spiskali svoj imetak ili babovinu. No, šta sa onima koji su bludničili sa tuđim, narodnim novcem? A naša vlast to radi još od prve poratne do ove današnje, kojom komanduju tobožnji socijaldemokrati.

Istina s kojom nas je suočila Agencija za privatizaciju u FBiH razjapljena je kao čeljusti ajkule. Analiza kaže da je, u posljednjih 14 godina, vrijednost oko 340 preduzeća, koja još nisu privatizirana, postala upola manja. Niz vodu je otišlo čak pet milijardi KM! U ime svakog federalnog stanovnika vlast je proćerdala po blizu dvije hiljade maraka.

Zeničani su najviše nadrljali, jer je kapital njihove Željezare, sa 618, sveden na šezdesetak miliona. Agrokomercu je, od 368 nekadašnjih miliona, ostalo još samo stotinjak. Saralijama je također kasno da govore o pola milijarde vrijednom Energoinvestu, Hidrogradnji, Šipadi i Unisu. I njih je, lošim vođenjem i katastrofalnom (ne)privatizacijom, vlast pretvorila u bogalje.

Suvišno je opisivati sve načine na koje se vlast razbacivala narodnim imetkom. Jedino što ima smisla to je da ih svako od nas ljutito upita: Gdje su moje dvije hiljadarke?

U pitanju su, ustvari, već gotovo tri. Ogromni narodni novci još uvijek dnevno propadaju u stranačkim prćijama poput BH Telecoma i Elektroprivrede BiH. Tako se i preostale zlatne koke, na naše oči, pretvaraju u kolektivni mrtvački sanduk u koji politički poganćeri zakucavaju posljednje eksere.

(Dnevni avaz)

Prazni džepovi

Sudovi će prestati da sude stotinama hiljada osiromašenih građana tek kad oni presude svojoj nesposobnoj vlasti

U sudskim ladicama nakupilo se 1,6 miliona neriješenih komunalnih predmeta. Radi se o tužbama koje su protiv nekoliko stotina hiljada neplatiša podnijela preduzeća koja isporučuju vodu, struju, grijanje i slično. Ukupni dug premašuje milijardu konvertibilnih maraka!

Zbog svoje životne nemoći građani kukaju svakodnevno. Komunalna i slična preduzeća također se neprestano žale. Istim povodom vrisnuli su, eto, i sudovi. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ukazalo je na potrebu za radikalnom intervencijom. Oni smatraju da se ovaj problem mora riješiti „na jedinstven strateški način“.

Problem je ogroman i odavno prisutan. Problematično je, međutim, što se njegovo rješenje redovito traži na krivoj strani. Komunalci misle da bi s njihovim poslovanjem sve bilo u redu kad bi dobili propise koji korisnike primoravaju da potrošeno uredno plaćaju. Tako bi i sudovi skinuli nevolju sa svoga vrata; sve bi se, kobajagi, dovelo pod konac.

„Samo“ jedno u ovaj sistem se ne uklapa: iz praznih džepova teško je izvući i prebijenu paru, a kamoli urediti plaćanje komunalnih usluga! Novac, naime, ne pada sa neba niti raste na drveću. Građani ga moraju zaraditi.

Sa sudijama se lako složiti. Potrebno je, baš kako oni preporučuju, preduzeti neke radikalne, strateške korake. A zna se i u kom pravcu: prema takvom vođenju države koje će ljudima stvoriti uvjete da zarađuju, makar toliko da svojim prihodima financiraju goli životni opstanak.

(Dnevni avaz)

Srpski politički kameleoni

Hoće li i Srpska demokratska stranka, kad nadjača Dodika i dobije međunarodnu podršku, sa sadašnjih slatkih riječi preći na gorke?

U političkoj džungli Bosne i Hercegovine ništa nije nemoguće. Ali, da vam je neko 1998. ili 2006. godine rekao da će SDS pokušavati da ukroti nacionalističku politiku Milorada Dodika, odmah biste pomislili da to govori lud ili politički nepismen čovjek.

Ispostavilo se da su „luđaci“ ipak bili u pravu. Danas to znaju i domaće i strane političke snage koje su Dodika prvi put, prije 15 godina, instalirale na premijersku funkciju u Republici Srpskoj. Velike nade u konstruktivniju srpsku politiku izjalovile su se i nakon drugog kruga Dodikove dominacije u RS. Međunarodna zajednica, koja ga je obilato pomagala, danas je svjesna da se on pretvorio u veliko političko zlo.

Razumni tonovi iz srpskog političkog miljea u BiH danas najčešće dolaze iz Srpske demokratske stranke. Njen predsjednik Mladen Bosić čak je, i prije bošnjačkih lidera, sasuo kantu vode na Dodikovu najnoviju piromansku izjavu. Radi se o tvrdnji predsjednika RS da se u BiH intenzivno radi na islamizaciji društva.

„Postoje ozbiljni projekti da se iz islamskog svijeta u BiH naseli između 300.000 i 500.000 ljudi koji bi mogli da promijene sliku BiH“, rekao je Dodik.

Predsjednik SDS-a Bosić u svom je reagovanju zatražio dokaze za Dodikove tvrdnje. U suprotnom, po njegovom mišljenju, „to su samo špekulacije usmjerene na dizanje straha i tenzija među narodima u BiH kako bi se zaustavio pad rejtinga SNSD-a i skrenula pažnja s problema u RS-u“. Bosić dodaje „da je to opasna igra čovjeka koji je spreman na sve da bi ostao na vlasti“.

Dodiku će se vodeća uloga u Republici Srpskoj vjerovatno, na narednim izborima, izmaći iz ruku. Prošlogodišnji lokalni izbori pokazali su da SDS napreduje krupnim koracima. Oni će biti još i veći kad se uračunaju svi negativni poeni koji se ovih dana slažu na Dodikov saldo, od opravdanih sumnji za korupciju do katastrofalne ekonomske politike koju je vodio.

Posebno su vidni loši rezultati Dodikovih aranžmana sa stranim „investitorima“. Poslove sa Rusima, Česima i Litvancima on je sklapao tako da postoji opravdana bojazan da nakon tih „investicija“ zamre svaki privredni život u Bosanskom Brodu, Modriči, Zvorniku, Vlasenici, Gacku, da to postanu gradovi-mrtvaci. Odštete koje će RS morati da plati iz entitetskog budžeta dovešće do toga da će, kroz poreze, svi građani RS-a morati da namiruju te „investitore“. Njima je Dodik davao sve, a nije ih obavezivao ni na šta. Uvećavalo se, kako ga optužuje opozicija, samo njegovo lično bogatstvo.

U takvoj situaciji, Dodiku može da pomogne jedino radikalizacija međunacionalnih odnosa. Kad bi ga u tome, uzvraćanjem svađalačkih tonova, pomogle bošnjačke stranke, tada bi se njegove šanse za spas uvećale. No, te stranke više se ne upuštaju u vatrene duele sa Dodikom: puštaju ga da galami, da izmišlja i pokušava da skrene pažnju javnosti na pogrešnu stranu.

Svoju šansu u ovoj situaciji vidi konkurentski SDS. I bez citirane izjave Mladena Bosića, posljednjih mjeseci je iz SDS-a došlo niz ocjena koje ovu stranku legitimiraju kao nacionalno pomirljivu, pa i konstruktivnu. I domaća i međunarodna politika prati to sa simpatijama.

No, ključno pitanje glasi: ako je Dodik na sve spreman da bi sačuvao vlast, jesu li i oni u SDS-u na sve spremni da mu je uzmu? Ili i oni, kao nekad Dodik, kad mu je trebala međunarodna podrška, samo glume kooperativnost i nacionalnu toleranciju. Možda će i oni, kad dođu na tron, promijeniti pjesmu, kako je to radio Dodik?

Odgovor na ovo pitanje već sada treba tražiti, da sutra ne bude kasno, kako se zadocnilo sa Dodikom. Zar nisu, prije njega, maske mirotvoraca navlačili i Slobodan Milošević i Biljana Plavšić? I oni su činili političke manevre koji su vraćali vjeru u njihov razum i dobronamjernost. A onda su skidali maske i pokazivali staro lice. Biljana Plavšić u suzama se kajala za loša djela koja je počinila, samo da bi u Hagu dobila manju kaznu. Čim je napustila rešetke, na sve to je pljunula i starost provodi puna nekdašnje nacionalističke ljutine.

Isti ovaj put mogao bi proći i SDS, koji ponovo ima izglede da zavlada srpskom politikom u BiH, ali i da dobije status miljenika međunarodnih krugova. Ne bi bilo dobro da se istorija na ovaj način ponovi. Ali, upravo ona uči nas da oni koji dolaze govore slatko i tolerantno. Nažalost, kad preuzmu dirigentsku palicu, političko iskustvo s njima postaje, bar je dosad tako bilo - jako gorko.

(Bosnia Daily)

S konja na magarca

Naša je dugoročna sudbina da živimo sirotinjski, od puno rada i sitnih zarada

Prije tridesetak godina tri stotine autobusa svakog jutra iz Sarajeva je, samo u prvu smjenu, vozilo radnike na posao u Hrasnicu i Vogošću. Pomnoženo s brojkom 60, koliki je bio njihov kapacitet, lako dolazimo do podatka o broju uposlenika nekadašnjeg „Unis-Pretisa“ i „Famosa“.

Slično brojno stanje bilo je i u „Šipadovom“ drvoprerađivačkom sistemu. Njihov namještaj i stručne usluge imali su prođu širom svijeta. Kabinet predsjednika Kazahstana, naprimjer, i danas je jedan od bisera njihovog „pod ključ“ sistema. Kožu za fotelje u tom kabinetu lično je, u Argentini, zagledajući najbolje bikove, birao stručnjak iz Sarajeva!

E, sad – šta više boli: spoznaja o tome šta smo nekad bili ili svijest o

onome šta smo postali? A upravo je drvna industrija ogledalo tog našeg pada s konja na magarca i pokazatelj jednog paradoksa koji je, ali samo naoko, teško razumjeti.

Paradoks se sastoji u tome da je drvna industrija kod nas u usponu, a da su njeni profiti i radničke zarade u izrazitom padu. U 1.200 drvoprerađivačkih pogona u BiH možda radi i više ljudi nego nekad u „Šipadu“. No, platu nekadašnjeg jednog uposlenika danas dijele dva-tri drvodjelca. Bolje se ne može ni profitirati od prodaje trupaca ili daske. Kajmak ubiru tek oni koji to pretvaraju u skupocjeni „markirani“ namještaj.

To je naša dugoročna sudbina: da živimo sirotinjski, od puno rada i sitnih zarada. Pa bismo zbog toga još trebali biti i srećni. Jer, u svijetu se nude i jeftinije sirovine i slabije plaćene radničke ruke. Već su to gorko iskusili travnički „Borac“ i drugi naši tekstilci. S loših zarada, pali su ni na šta.

Sad im je kasno da se kaju: poslovi su pobjegli u Pakistan, Vijetnam, Bangladeš...

(Dnevni avaz)